Doživio sam šok kada sam među leševima ugledao svoju sestru i zeta – Jelu i Miladina Višnjića. Tog sam momenta imao osjećaj da su posebno mučeni, a to mi je potvrdio i Vasika Mićević. Kad sam vidio sestru srce mi se skamenilo, htjelo je da prepukne. Velika joj rana od noža na vratu, više rana na stomaku kroz koje su ispala crijeva i jetra… Zetu Miladinu probijeno je grlo nožem, ali nije klasično zaklan, ostavili ga da bi se duže patio.
Priredila: Tatjana Parađina, vršilac dužnosti direktora Novinske agencije Republike Srpske – SRNA
O svireposti zločina u zaseoku Hodžići svjedočio je medicinski tehničar Slavko Đorđević koji je istakao da su muslimani silovali majke pred vlastitom djecom, potom klali, a leševe unakazili.
Đorđević navodi da je kobnog 19. decembra 1992. godine pregledao poklane i masakrirane svoje Jošančane.
– Radio sam tada na Hirurškom odjeljenju Kliničko-bolničkog centra (KBC) u Foči. Prije podne sam saznao da je Jošanica napadnuta od muslimana. Počeli su dovlačiti pobijene u mrtvačnicu. Bila je puna, prizor je bio stravičan. Dovezeni su vrlo loše izgledali, jer je teško bilo prepoznati osobe onako stravično unakažene. Sve su bili masakrirane – bilo je mnogo zaklanih, izgorjelih, odsječenih ruku, odsječene glave, razbijene lobanje.
Šta reći, a da suza sama ne krene. Kad natovarene na kamion dotjeraju i istovare oko 60 unakaženih leševa koje ni rođena majka ne bi prepoznala – to je prizor strave i užasa.
Doživio sam šok kada sam među mrtvima ugledao svoju sestru i zeta – Jelu i Miladina Višnjića. Tog sam momenta imao osjećaj da su posebno mučeni, a to mi je potvrdio i Vasika Mićević. Kad sam vidio sestru, srce mi se skamenilo, htjelo je da prepukne. Velika joj rana od noža na vratu, više rana na stomaku kroz koje su ispala crijeva i jetra – ispričao je Đorđević.
Zetu Miladinu, nastavlja Đorđević, probijeno je grlo nožem, ali nije klasično zaklan, ostavili ga da bi se duže patio.
– Čelo mu probijeno, stopala i šake su polomljeni kundakom od puške. Ruke vezane žicom. Noge od stopala do kukova su isječene dužinom na više mjesta. Rekli su, pričao mi je Vasika, ne smije ovaj lako umrijeti, ovo je zet Slavka Đorđevića.
Ostali su svi svi pobijeni oružjem, nožem i tupim predmetima. U kući Vukadina Višnjića, devetero njih, svi pobijeni nožem i tupim predmetima. Prethodno su svi čvrsto povezani žicom. Kad su ih sve pobili, onda su mokrili po stolovima, po hrani, smijali se, kreveljili, obavljajući svoj nakazni divlji ritual – pričao je Slavko.
On je iznio i tragičnu sudbinu porodice Vukadina Višnjića: „Tog dana nije dovršena tragedija njegove porodice i porodice njegovog sina, a mog zeta Miladina. Ispred kuće su uhvatili i Miladinovog sina, a mog sestrića, Milomira. Mučili su ga groznom smrću. Jadni Milomir od šoka koji je preživio, kroz nekoliko godina, u totalnom nervnom rastrojstvu, bacio se u Drinu“.
– Među masakriranim bilo je i djece. Djevojčici Dragani (Dragoljuba) Višnjić, rođenoj 1982. godine bila je potpuno razmrskana lobanja, iz koje je pola mozga ispalo vani. Nekoliko ubijenih je ugljenisano – zapaljeno u svojim kućama – ispričao je Slavko.
Zanimljiv je detalj koji je autor Velimir Đurović iznio u knjizi „Laž, mŗ̙žnja ẓločin – to je Bosna“, pozivajući se na priču Vasike Mićevića.
Vasika Mićević i njegova supruga Mara zaustavljeni su ispred praga kuće Vukadina Višnjića. Neki od muslimana htjeli su im odmah staviti nož pod grlo, ali ih je jedan sprečavao, gestikulirajući rukama, odbijao ih je. Bračni par Mićević nije bio svjestan šta on govori i da ih brani, niti su ga prepoznali.
Obamrli su od straha, gledajući užasan prizor u kući Vukadina Višnjića. Vidjeli su kad Zorku pred kćerkom Draganom siluju, a onda ih obje kolju i još jednog muškarca (Dražena).
Mićevićima je prišao muslimanski ratnik koji ih je odbranio da ih ne pokolju i rekao: „Vasika, zbog mog rahmetli baba kome si valjao, puštam tebe i Maru. Bježite“. Vasika je u svjedočenju naveo da su on i Mara oteturali do potoka koji teče pored sela i zavukli se u jedan grm.
– Mislim da je taj musliman izvjesni Čavrk čijeg sam oca poslije Drugog svjetskog rata spasio od gladi. Naime, bio sam zadužen za otkup orahovih panjeva. Zamolio me da ga uzmem sa sobom, da radi, ima djece, nemaju šta jesti. Učinio sam to, i eto spasilo mi je život. Pretpostavljam da je to bio njegov sin ili unuk, ali nisam siguran – kazivao je Vasika.
