Slaven Kovačević nije žrtva, tužbu je podnio u ime drugih što pravno nije dopušteno, stoji u presudi Evropskog suda za ljudska prava u tužbi koju je savjetnik Željka Komšića podnio protiv BiH.
Sud je pojasnio kako je Kovačević zloupotrijebio pravo jer je njegov cilj bio promjena ustavno-izborne strukture BiH uopšteno, a ne zaštita njegovih individualnih prava.
Član 35. stav 3 (a) Evropske konvencije o ljudskim pravima je odredba koja uređuje dopustivost aplikacije.
Ona kaže da Sud može proglasiti aplikaciju nedopustivom ako je, između ostalog, „zloupotrebljeno pravo na pojedinačnu aplikaciju“.
To praktično znači da je Kovačević iskoristio aplikaciju ne da zaštiti svoja lična prava, već u svrhe koje Konvencija ne štiti.
– Sud je prihvatio prigovor Vlade na dopustivost aplikacije iz razloga što je gospodin Kovačević zloupotrijebio pravo na aplikaciju u smislu člana 35. stav 3 (a) Evropske konvencije o ljudskim pravima, te što nije imao status žrtve po članu 14. (zabrana diskriminacije) u vezi sa članom 3. Protokola br. 1 uz Konvenciju (pravo na slobodne izbore), kao i po članu 1. Protokola br. 12 (opšta zabrana diskriminacije) – navedeno je u pojašnjenju presude.
Sud je posebno zaključio da su tvrdnje gospodina Kovačevića bile usmjerene na postizanje izmjene ustavne i izborne strukture Bosne i Hercegovine – navodno u opštem javnom interesu – a ne na zaštitu njegovih individualnih prava koja štite Konvencija i njeni protokoli.
Prenosimo odluku Suda:
Odluka Suda
Osporavanje ovlašćenja zastupnika Vlade u ovom predmetu.
Nedugo nakon donošenja presude Vijeća u ovom predmetu, gospodin Kovačević je osporio ovlašćenje vršilaca dužnosti agenata Vlade da je zastupaju pred Sudom.
Sud je odbacio ovo osporavanje prije svega zato što argumenti na koje se Kovačević pozivao nisu bili zasnovani na novim okolnostima nastalim nakon donošenja presude Vijeća, već su bili jednako primjenjivi i tokom postupka pred Vijećem. Dozvoljavanje aplikantu da u ovoj fazi postupka ospori ovlašćenje agenata Vlade bilo bi štetno po pravnu sigurnost i stabilnost, kao i suprotno pravilnom vršenju pravde. Osim toga, u međuvremenu nije bilo zvaničnih odluka Savjeta ministara BiH ili drugih nadležnih državnih organa kojima bi se povukao zahtjev za upućivanje predmeta Velikom vijeću ili ovlašćenje vršioca dužnosti agenta. Shodno tome, u smislu pravila 35 Poslovnika Suda, vršilac dužnosti agenta zadržao je svoj status zastupnika Vlade u postupku pred Velikim vijećem. Ako je i postojala neka nepravilnost u pogledu unutrašnjeg prava, Sud nije bio taj koji bi je rješavao.
Zloupotreba prava na pojedinačnu aplikaciju
Sud je, većinom od 16 glasova prema jednom, utvrdio da je gospodin Kovačević zloupotrijebio pravo na aplikaciju u smislu člana 35. stav 3. Konvencije, jer se tokom postupka pred Velikim vijećem upustio u veoma neprihvatljivo ponašanje.
Sud je istakao da je aplikant iznio određene primjedbe i optužbe na račun sudija Suda, posebno tadašnjeg predsjednika Suda, kao i agenata Vlade i visokog predstavnika u BiH. Te izjave su predstavljale ničim izazvane lične napade, zastrašivanje i zlonamjerne optužbe koje su prevazilazile dozvoljenu kritiku. Napadajući tadašnjeg predsjednika Suda na tako omalovažavajući način, gospodin Kovačević je pokazao nepoštovanje prema samoj instituciji kojoj se obratio radi zaštite svojih prava.
Sud je takođe zaključio da se aplikant tokom postupka koristio obmanjujućim ponašanjem u vezi sa činjenicom od mogućeg značaja za predmet (pitanje da li se izjasnio kao Hrvat dok je bio odbornik u Sarajevskom gradskom vijeću).
Status žrtve
Prije procjene statusa žrtve, Sud je morao utvrditi tačnu prirodu i sadržinu diskriminacionih pritužbi gospodina Kovačevića koje su se odnosile na Dom naroda i Predsjedništvo BiH.
Na osnovu njegovih pisanih i usmenih podnesaka pred Velikim vijećem, Sud je zaključio da se suština njegovih pritužbi odnosila na različit tretman u odnosu na birače koji žive u Republici Srpskoj, zbog njegovog prebivališta u drugom entitetu.
U pogledu izbora za Dom naroda, Sud je primjetio da činjenica što je aplikant mogao glasati za kantonalnu skupštinu, a time posredno i za Dom naroda, nije bila dovoljna da mu obezbijedi status žrtve diskriminacije. U suprotnom, praktično svi birači bi imali taj status bez dokaza o neposrednom i ličnom diskriminatornom uticaju.
Nije bilo dovoljno ni to što je aplikant podlijegao zakonodavnoj vlasti Doma naroda kao i svi drugi građani.
Sud je naglasio da se status žrtve ne može dobiti samo na osnovu nalaza iz predmeta „Sejdić i Finci protiv BiH“ i sličnih slučajeva. U tim predmetima radilo se o „pasivnom“ pravu – pravu da se bude biran, dok je Kovačević nastupao iz ugla „aktivnog“ prava glasa.
Sud je utvrdio da je Kovačević u suštini osporavao svoju nemogućnost, kao rezidenta Federacije, da učestvuje u izborima u Republici Srpskoj i zagovarao da BiH postane jedna izborna jedinica. Međutim, nije pružio dokaze da je lično ili kao dio grupe bio diskriminisan, niti da je izborni sistem imao konkretan negativan uticaj na njegov glas.
Sud je naglasio da je podjela BiH na entitetske izborne jedinice dio složene ustavne strukture utemeljene u međunarodnom mirovnom sporazumu. Građani iz različitih entiteta bili su u materijalno različitom položaju, ali su oba entiteta imala zastupljenost u Domu naroda.
U pogledu Predsjedništva, Sud je prihvatio da se ovaj slučaj u nekim elementima razlikovao (npr. direktna priroda glasanja i izvršna ovlašćenja Predsjedništva), ali je ipak utvrdio da Kovačević nije dokazao da je žrtva diskriminacije. I birači iz Federacije i iz Republike Srpske bili su jednako ograničeni na glasanje unutar svog entiteta.
Zaključak Suda
Sud je, većinom od 12 glasova prema 5, utvrdio da gospodin Kovačević nema status žrtve u pogledu navodnih povreda prava iz člana 14. u vezi sa članom 3. Protokola br. 1, kao i iz člana 1. Protokola br. 12, bilo u vezi sa Domom naroda, bilo u vezi sa Predsjedništvom.
Sud je ocijenio da njegove tvrdnje predstavljaju apstraktnu kritiku „stanja prava“ (tzv. actio popularis), a ne zaštitu njegovih konkretnih individualnih prava.
Pozadina
Slaven Kovačević je krajem avgusta 2022. godine podnio apelaciju Evropskom sudu za ljudska prava u kojoj je objasnio da zbog kombinacije teritorijalnih i etničkih kriterija, koji se primjenjuju na Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH i Predsjedništvo BiH, nije mogao glasati za kandidate po svom izboru.
Kovačević, koji je savjetnik Željka Komšić, tužio je BiH jer on, kao Bosanac i Hercegovac, ne može da odlučuje o izboru srpskog člana Predsjedništva BiH niti može biti delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH.
Evropski sud za ljudska prava presudio je 2023. godine da je BiH prekršila član 1. Protokola br. 12 (zabrana diskriminacije) Evropske konvencije o ljudskim pravima u pogledu Kovačevićeve nezastupljenosti u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH i Predsjedništvu.
Ta je presuda otvorila put unitarizmu BiH. U praksi bi to značilo da se za srpskog člana Predsjedništva BiH mogu kandidovati i glasati u FBiH. Tako bi bio otvoren prostor za iste izborne manipulacije koje su sad na djelu kada je u pitanju izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.
BiH je iste godine podnijela Sudu zahtjev za preispitivanje presude, a sredinom ove godine Veliko vijeće Suda u Strazburu poništilo je prvostepenu presudu.
Oni su u svom zaključku utvrdili da Kovačević ne uživa status žrtve. To je podržalo 12 sudija, dok je pet bilo protiv.
Pravnici smatraju da je presuda odbačena zbog zloupotrebe prava i nepostojanja statusa žrtve, djeluje kao povratak Suda u zonu pravnog opreza, ali i političkog realizma. Prvo, odbacivanje žalbe ptemelji se na zloupotrebi prava na individualnu tužbu, što je rijedak presedan u njegovoj praksi. Drugi, Sud je zaključio da podnosilac ne ispunjava uslove statusa žrtve, implicitno naznačivši da je riječ o pristupu nalik actio popularis – postupku u kojem pojedinac nastupao kao zagovaratelj opšteg interesa, a ne kao osoba koja je direktno pogođena osporavanim pravima.
Sporan sam Kovačević
Prilikom žalbe, sudu su predočeni dokazi da se aplikant Slaven Kovačević ranije izjašnjavao kao Hrvat, a pred sudom je tvrdio da se etnički uopšte ne izjašnjava, tj. da je on „građanin“. Nije spomenuo ni činjenicu da je on hrvatski državljanin i da se prilikom dobijanja državljanstva izjašnjavao kao Hrvat.
Krivili su ga i zbog iznošenja prvostepene presude o kojoj je govorio u jednoj emisiji i prije nego što će presuda biti javno objavljena. Pred Velikim vijećem je to negirao, uprkos tome što je sudija citirao njegovu izjavu tokom emisije.
Realna opcija je bila da je sud tokom interne istrage zbog curenja prvostepene presude utvrdio da je Kovačević bio s nekim u dosluhu pa je tako dobio unaprijed informacije o prvostepenoj presudi, što je opet ukazivalo na maliciozno ponašanje.
Do sada je Evropski sud za ljudska prava u Strazburu proglasio dijelove Ustava BiH diskriminatornim, najprije 22. decembra 2009. godine u predmetu „Sejdić i Finci“, te kasnije u presudama u predmetima „Pilav“, „Zornić“, „Šlaku“, „Pudarić“. Nijedna od ovih presuda nije sprovedena u praksi.
