Piše: Rajko Vasić
Velika nacionalna stranka čuvar je države. Država obezbjeđuje opstanak nacije. Neophodna je nacija. Narod nije dovoljan.
Srbi Srbije ne razlikuju narod i naciju. Oni misle da su narod, što nije dovoljno.
Srbi Srbije su politički – dakle, nacionalno, državno – neobrazovan narod. A izgubili su osjećaj za naciju, što je temelj tog „obrazovanja“, ne škola i knjige. Ne može narod za završi političke nauke.
Srbi Srpske nisu izgubili taj osjećaj.
U Srbiji je nacionalizam dugo proskribovan kao nešto što je ne samo antikomunističko već i antisrpsko. „Bratstvo i jedinstvo“ je ušlo u podsvijest i kolektivnu svijest. I danas, izlazi na vidjelo.
U Srbiji još postoje Kraljevina SHS i SFRJ. Srbija nikada nije pojmila nacionalizam u svjetlu starih francuskih teoretičara, već uvijek u svjetlu ortodoksnog kominterizma. To je, poslije, u raspadu SFRJ i uništenju Srba, preuzeo i Zapad.
Rasprostranjena je kolektivna i inokosna podloga oblikovana jednostavno: Srbi smo, pravoslavci. To nije dovoljno za nacionalizam i za državu.
Nacionalizam je briga za naciju. Pravoslavlje okuplja, ali ne može da gradi naciju. Pravoslavlje ne može da gradi državu koja je oblik opstanka Srba. I svake druge nacije.
Nacionalizam i etatizam moraju da idu zajedno.
Beogradizacija. Srbija je pretvorena u Beograd, koji je konglomerat došljaka i u kome se svako osjeća sigurno jer je u neprestanoj borbi za urbano preživljavanje. On neće rizikovati sa nekim nacionalizmom, on ga shvata kao anarhiju koja će srušiti sve njegove trenutne i moguće pozicije u Beogradu.
Beograd nije srpski grad. To je centar zapadne manipulacije Srbima – od ambasada, tajnih služi do mreža NVO.
Programirano zapadno zagađenje nacionalnih opcija. Šešelj, Vuk… Srbima su ogadili Nacionalizam, praktikovali ga na divlji, nepolitički, način kako bi Zapadu poslužio kao izgovor za sve što su uradili Srbima na prostoru Sfrj.
A uradili su to da ih više nema.
I Srbi u Srbiji, za sve svoje nedaće, i danas, optužuju te Srbe kojih, tamo, više nema.
Srbi Srbije nisu u opasnosti nestanka. Ili oni tako misle. Odsustvo opasnosti nestanka, otupljuje sve moguće srpske kolektivne manifestacije, sve, do odlaska u crkvu.
Unutarsrpske migracije. Srbi koji su uništeni na prostorima „sfrjišta“, stigli su u Srbiju. To je mješavina od ljudi iz Bjelovara do ljudi sa juga nekadašnje AP KiM. A nakon Drugog svjetskog rata, događalo se isto.
Svi ti ljudi nisu pogodni za nacionalizam koji je potreban Srbiji. Oni su, najčešće, došli u „neprijateljsku“ sredinu. Niko ne voli došljake. Oni moraju da se intenzivnije bore u životu nego starosjedioci. Moraju da izgrade novo gnijezdo. Starosjedioci ne moraju, oni su tu decenijama i vijekovima. To ih pasivizora.
Srbi-došljaci ulaze u javnost, politiku, univerzitete, sport… svuda gdje mogu osigurati svoj opstanak. Zato u politici u Srbiji nema Srba Srbije. Srbi-došljaci će čuvati svoje pozicije i neće rizikovati sa nacionalizmom.
Zapadne mreže i mediji. Što je odavno počelo da se instalira i još nije sve otkriveno. Mediji i mreže programirani su da uništavaju srpstvo. Ne samo srpski nacionalizam.
Regrutovanje političara. Na šta utiču svi pomenuti faktori. To su sitnošićardžijski, neoturski, kalkulantski poliitčki umovi.
Pogledajte političko ponašanje Miloševića, Tadića, Vučića. Identično. Da ne idem do podrepaških umova u doba Tite i partije.
Vučić, jednostavno, ne može da bude nacionalist, da se bori za Srbiju i Srbe Srbije. Njegov karakterno–mentalni sklop to onemogućuje.
Nacionalizam je dug, žrtveni put. Ne može se danas pojaviti nacionalist i odmah ući u politiku i pobijediti na izborima.
U vremenu Klika, Pinka i Fiksa niko nema ni dva dana vremena za nešto neefektivno i ozbiljno.
