Hiljade pravoslavnih vjernika molitveno se oprašta od mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija, koji se juče upokojio u 83-oj godini od posljedica virusa korona. Crna Gora ga pamti kao svoga, koji je od dječaka iz Donje Morače stasao do arhiepiskopa cetinjskog i mitropolita crnogorsko-primorskog. U svijetu ostaje upamćen kao čovjekoljubac i bogoljubac i jedan od najvećih pravoslavnih teologa.
Pedeset hiljada ljudi ga je pratilo kako bi ukazali na nepravednost koju bi sa sobom mogao donijeti Zakon o slobodi vjeropispovijesti, o kojem se mjesecima pričalo.
Slušali su ga i poštovali, tražili od njega blagoslov, pozivali za kuma, vjerovali mu, uzdali se u njegovu mudrost i voljeli ga neizmjernom ljubavlju. Iz te ljubavi narod mu je dao još jednu titulu – arhiđedo.
Rođen je na Božić 1938. godine, od oca Ćira i majke Mileve u Barama Radovića u Donjoj Morači.
Lozom je i potomak čuvenog vojvode Mine. Nakon osmoljetke u rodnom kraju, završava Bogosloviju Svetog Save.
Diplomirao je na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu 1962. godine, uporedo je studirao i na Filozofskom fakultetu.
Postdiplomske studije nastavlja u Bernu i Rimu, gdje je magistrirao, a u Atini je doktorirao.
Profesor na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu postao je sedamdesetih godina, a u dva navrata bio je i dekan.
Važio je za jednog od najobrazovanijih episkopa u svijetu. Napisao je i preveo više od 20 knjiga. Govorio je grčki, ruski, italijanski, njemački i francuski, koristio se starogrčkim, latinskim i crkvenoslovenskim.
Vladika banatski postaje 1985. gdje arhipastiruje do 1990. godine kada se vraća u Crnu Goru, na tron arhiepiskopa cetinjskih i mitropolita crnogorsko-primorskih.
Narod govori da je u posljednjih 30 godina, koliko je mitropolit, u Crnoj Gori obnovljeno ili sagrađeno više stotina hramova i manastira. Molitvenom upornošću narod je vratio u okrilje crkve i mirio neizmireno.
U stalnom hodočašću, u voljenoj mu zemlji i s voljenim narodom, ni njega nije zaobišla zla ćud virusa korona.
Od 6. oktobra liječen je u Kliničkom centru Crne Gore. Tu je i izgovorio jednu od posljednjih besjeda.
Nakon što je pobijedio virus korona, usnuo je u Gospodu 30.oktobra. Vratio se svojoj kući odakle je trideset godina vodio Crkvu Hristovu i vjerni narod.
Narod za voljenog mitropolita, duhovnu gromadu, veću od Durmitora, kaže da je Crna Gora izgubila velikog čovjeka, duhovnika, vođu, filozofa i književnika.
S narodom će uvijek ostati u molitvama i pjesmama, baš prema proročkoj misli velikog vladike Petra Drugog Petrovića Njegoša „Blago onom ko dovijeka živi, imao se rašta i roditi“.
