A kad sam, kuku meni, vidjela šta hoće i od nje mrtve, pala sam po njoj da je svojim tijelom zaštitim. Svukli su me sa moje Goje i odvukli nekoliko metara dalje, a onda… Kuku meni dovijeka! Molila sam ih da mene zakolju. A oni mi kažu: „Joko, nećemo! Jok! Veća ti je kazna da živiš, kukaš i kazuješ kako prolaze oni koji ne slušaju Aliju“, ispričala je majka mučenice Goje Stojanović nad čijim tijelom su se iživljavali muslimanski zlotvori…
Priredila: Tatjana Parađina, vršilac dužnosti direktora Novinske agencije Republike Srpske – SRNA
O napadu i zločinu u Jošanici svjedočila je i Dušanka Višnjić Lalović, koja je rekla da tog 19. decembra 1992. godine, na Nikoljdan, u Jošanici nije bilo snijega, bilo je hladno i mraz, kada je počeo muslimanski krvavi pir na nedužne, goloruke mještane.
– U kuću moga oca došla je i njegova sestra, moja tetka sa mužem. Pomagala sam joj oko spremanja za krsnu slavu Nikoljdan. Prije napada na selo spavala sam cijelu noć, a ujutru me je probudila strašna pucnjava, uzvici, galama, panika… Ustala sam i obukla, te vidjela da gore svi zaseoci u Jošanici. Djelovalo je kao da milion bubnjeva odzvanja, meci su padali po krovu kuće i to je izazvalo neopisivu paniku i pritisak kod ukućana – ispričala je ona.
Dušanka dalje navodi da je ona zajedno sa tetkom i tečom Gojkom i Dragom Stojanovićem i babom Ljubom Višnjić krenula u bijeg iz sela. Njena baba je u pletenoj torbi koju je ponijela imala dvije bombe. Dušanka je tražila od babe da joj da jednu. Kada su izašli na put iznad sela na njih je otvorena vatra iz pješadijskog naoružanja i tom prilikom ranjena je tetka Gojka.
Dušanka je uspjela da se sakrije u šipražje nedaleko odatle i dok je tu bila skrivena držala je bombu u ruci u želji da se ubije ukoliko uočio da joj prilaze muslimanski vojnici. Međutim, pripadnici tzv. Armije BiH su došli do njene tetke Gojke, koja je prethodno ranjena, i nakon što su je mučili oni su je ubili.
Poslije toga muslimanski vojnici su otišli tako da se Dušanka uspjela izvući iz šipražja i krenula je dalje u bijeg iz sela. Sustigla je svog tetka Dragu i babu Ljubu, a baba je tada molila Dragu, pošto je on imao pušku kod sebe, da ih on ubije, bolje nego da padnu u ruke muslimanima. Od pritiska koji je tada doživio Dragi je krenula krv iz usta, a Dušanka mu je tada rekla da ih ne ubija pošto će se izvući jer nije više bilo muslimana u njihovoj blizini.
Nakon što su se vratili u selo kroz šumu zatekli su stravičan prizor. Kuće su bile zapaljene, a muslimanski vojnici su otišli. Tu su pronašli tijela Rade Višnjić, Dragana Blagojevića, Mile Škipine i Danila Kulića, koji je bio spaljen iza kuće.
Starici Joki Višnjić silovali su čak i mrtvu kćer Goju, udatu Stojanović, a potom je zaklali͖. Ubili su joj sina Toma, iskasapili djevera Rada, te mnoge njene rođake iz roda Kulića, djeverove i djeveričine Višnjiće, te prijatelje Stojanoviće u koje je udomila kćer Goju.
Potresna je ispovijest majke Goje Stojanović, rođene 1953. godine, koju su trojica muslimanskih vojnika na njene oči i mrtvu silovali.
– Kad sam našla moju Goju, kuku majci, pocijepanih haljina, oko bedara krv i modrice. Na ruci vene prerezane da joj lagano krv ističe. Davala je još znake života. Nije bilo kod nje tada nikoga. Suza mi se okamenila u oku, a riječ u grlu zapela.
Trgnula sam se kad sam ugledala trojicu muškaraca i jednu ženu. Prva je prišla žena mojoj Goji i počela joj ruke zavijati. Mislim, jadna, hoće da je spasi. A kad sam, kuku meni, vidjela šta hoće i od mrtve, pala sam po njoj da je svojim tijelom zaštitim. Svukli su me sa moje Goje i odvukli nekoliko metara dalje, a onda… Kuku meni dovijeka!
Molila sam ih da mene zakolju. A oni mi kažu: Joko, nećemo! Jok! Veća ti je kazna da živiš, kukaš i kazuješ kako prolaze oni koji ne slušaju Aliju – ispričala je majka mučenice Goje Stojanović nad kojom su se mrtvom muslimanski zlotvori iživljavali.
