Srpski pisac Branko Radičević, romantičarski pjesnik mladosti, ljubavi i patriotskog zanosa, rođen je 28. marta 1824. godine.
Kao pristalica jezičke reforme Vuka Stefanovića Karadžića, Branko Radičević je prvi počeo da pjeva na narodnom jeziku u duhu srpske narodne poezije i pjesničkim slobodama označio prodor u novu epohu.
Brankove pjesme su pune vedrine, vitalnosti, žudnje i uživanja u prirodi, ali je u nekima predosjetio i sopstvenu ranu smrt.
Ovaj srpski poeta školovao se u Zemunu, Sremskim Karlovcima, Temišvaru i Beču, gdje je studirao pravo i medicinu, te ušao u najuži krug Karadžićevih pristalica i prijatelja.
Mladost je proveo u Sremskim Karlovcima, čije su ljepote, posebno uzvišenje Stražilovo, bile pjesnikova inspiracija.
Radičević je u poemi „Đački rastanak“, svom najpoznatijem djelu, opjevao Karlovce i đačke radosti, dubinu i misaonost je iskazao u pjesmi „Tuga i opomena“, a protivnike Vukovih reformi ismijao u satiričnoj pjesmi „Put“.
Njegovi posmrtni ostaci preneseni su 1883. godine iz Beča i sahranjeni na Stražilovu.
Branko Radičević umro je mlad od tuberkuloze 1853. godine.
