BiH kakvu želi političko Sarajevo ne može postojati, jer je neće ni Srbi ni Hrvati, takvu zajednicu podržavaju samo Šmit i bošnjačke političke elite, što nije dovoljno.
Piše: Milorad Gutalj
U sektoru odbrane u BiH sve više škripi, a resorni ministar u Savjetu ministara Zukan Helez ponaša se kao „vrhovni vođa“ i slobodni strijelac, zaobilazeći Predsjedništvo, Ministarstvo odbrane i druge nadležne institucije, te čas sa Iranom, čas sa Turskom, ugovara nabavku nekakvog oružja za Oružane snage BiH.
Nije rijedak slučaj da Helez samoinicijativno zagovara članstvo BiH u NATO-u, što je protivno srpskim interesima.
I Bošnjaci Elmedin Konaković, ministar inostranih poslova u Savjetu ministara, Denis Bećirović, bošnjački član Predsjedništva BiH, kao i drugi bošnjački političari, više rade ilegalno, odnosno vanistitucionalno, stvarajući paralelne organe odlučivanja suprotno Ustavu i odlazeći, bez odluka zvaničnih organa, u svijet, gdje neosnovano optužuju Republiku Srpsku i njeno rukovodstvo da miniraju napredak BiH.
Radost koju je kod bošnjačke političke elite u slučaju „Vijadukt“ izazvala nametnuta odluka Kristijana Šmita govori u prilog činjenici da je društvo u BiH podijeljeno do te mjere da postepeno, ali neumoljivo klizi ka svom konačnom razlazu.
BiH, kakvu želi političko Sarajevo, ne može postojati jer je neće ni Srbi ni Hrvati, takvu zajednicu podržavaju samo Šmit i bošnjačke političke elite, što nije dovoljno.
O BiH je teško govoriti kao o državi jer to prema Ustavu nije. U stvari, ona u svom istorijskom trajanju nikad nije ni bila država iako neki bošnjački intelektualci i političari žele da joj daju prizvuk „hiljadugodišnjeg trajanja“.
BiH nema ni kapacitet državnosti jer joj ga podjednako ne daju ni Srbi ni Hrvati, jer ovu zemlju ne doživljavaju kao državni okvir u kojem će se osjećati ravnopravno i bezbjedno.
Bošnjaci žele samo unitarnu Bosnu (i Hercegovinu), koju zbog svoje vjersko-nacionalne strukture ne žele da dijele sa Srbima i Hrvatima. I kada bi nekim slučajem i ostvarili svoj cilj, odmah bi ukinuli naziv u zagradi. Dakle, samo Bosna sa dominantnom bošnjačko-muslimanskom vlašću.
Srbi imaju Republiku Srpsku, međunarodno priznat ustavnopravni entitet, u okviru zajednice BiH. Ne države, nego zajednice. Srbi žele da vrate državne prerogative koje je Republika Srpska dobila Dejtonskim mirovnim sporazumom, a koje je silom, ucjenama, smjenama i prijetnjama Srpskoj i Srbima u tridesetogodišnjem trajanju nametao kolektivni Zapad posredstvom visokih predstavnika, što je za Bošnjake postalo nepresušan izvor radosti.
Dakle, Srbi žele Republiku Srpsku kakva je međunarodno priznata u Dejtonu 1995, a potvrđena iste godine u Parizu, dok Hrvati u posljednje vrijeme sve češće izražavaju želju za vraćanjem Herceg-Bosne kao ravnoprave federalne jedinice u okviru BiH.
Upravo, zbog različitih političkih i drugih možda osjetljivijih interesa, te izbjegavanja bošnjačkog Sarajeva da prihvati dejtonski Ustav kao jedino rješenje za sva tri naroda, BiH je u pat-poziciji u kojoj je oblik vladanja sa domaćim izabranim kadrom isključen i, umjesto njega, uspostavljen kolonijalni sistem u kojem bošnjački elementi imaju donekle povlašten pristup indirektnog odlučivanja na štetu Srba i Hvata.
Drugim riječima, u BiH je na sceni društveno rastrojstvo i političko ludilo koje, s vremena na vrijeme podstiče Šmit, potpomognut nekim zapadnim zemljama i Bošnjacima, naravno.
Nažalost, pokušaje srpskog rukovodstva da se veoma loše političko stanje u BiH prevaziđe racionalnim unutrašnjim dogovorom ne prihvata bošnjačka politička elita, koja je svoj suverenitet odavno predala strancima i umjesto dogovora, još više komplikuje stvarnost.
Dokaza za tu tvrdnju ima dosta, a najnoviji je da Udruženje poljoprivrednika Federacije BiH traži od nelegalnog Šmita da formira ministarstvo poljoprivrede na nivou BiH!?
Federalni poljoprivrednici su prešli na politički teren ovim zahtjevom, iza kojeg, vjerovatno, oni ne stoje, ali ih, najvjerovatnije, političko Sarajevo zloupotrebljava i, navodnom brigom za poljoprivredu, dodatno komplikuje stanje u BiH.
Iako je sektor poljoprivrede riješen u Dejtonskom mirovnom sporazumu i u nadležnosti je entiteta, dakle Republike Srpske i Federacije BiH, političko Sarajevo ne mijenja svoj kurs i nameće pitanja koja uopšte nisu sporna niti bi trebala da budu predmet rasprave jer su riješena Ustavom.
Šta bi BiH dobila uvođenjem novog ministarstva? Dobila bi još više svađe, netrpeljivosti, nesporazume i blokade, upravo kao što se dešava u postojećim, takođe, silom i prijetnjama nametnutim ministarstvima.
