Kako će Konaković stati pred srpske majke i očeve koji sve više zagovaraju da idu u Memorijalni centar u Potočare da prisluže svijeće jer sumnjaju da su tijela njihovih najmilijih, koja još nisu pronađena, sahranjena u Memorijalnom centru Potočari?
Milorad Gutalj
Piše: Milorad Gutalj
Ministar spoljnih poslova u Savjetu ministara Elmedin Konaković bi trebalo, kada se već bavi temom Srebrenice, da objasni upravo svjetskoj javnosti i Generalnoj skupštini UN kako opravdati bošnjačku laž, jer se na spisku srebreničkih žrtava nalaze imena 87 ljudi koji su živi, a prikazani kao žrtve „genocida“.
Taj broj sa imenima živih ljudi bio je daleko veći na dan otvaranja Memorijalnog centra u Potočarima, ali su u međuvremnu pomrli, iako su ostali upisani kao julske žrtve iz 1995. godine.
Predsjednik Vlade Republike Srpske Radovan Višković nedavno je najavio u Srebrenici da će uskoro biti izdata brošura sa imenima i fotografijama svih tih muslimana koji su navedeni kao žrtve „genocida“, ali su i danas živi.
Kako Konaković opravdava laž direktora Memorijalnog centra Potočari Emira Suljagića koji je sahranio svog oca u Potočare, prikazujući ga kao žrtvu „genocida“ u julu 1995. godine, a poginuo je 1992. godine?
U bošnjačkim lažima o Srebrenici Suljagićev slučaj nije usamljen.
Kako će Konaković stati pred srpske majke i očeve koji sve više zagovaraju da idu u Memorijalni centar u Potočare da prisluže svijeće jer sumnjaju da su tijela njihovih najmilijih, koja još nisu pronađena, sahranjena u Memorijalnom centru Potočari?
Na sva ova i pitanja koja nisu nabrojana Konaković nema odgovor, ali će i dalje insistirati na lažima kao na istini, jer se od njega drugo ništa ne može očekivati, kao i saznanje da je prikrivao istinu da se godinu i više tajno radila antisrpska rezolucija o Srebrenici bez znanja srpskog člana Predsjedništva BiH.
Konakoviću i njegovim sunarodnicima ne može se vjerovati da i dalje tajno ne rade sa svjetskim kosponzorima protiv srpskog naroda.
Nasuprot Konakoviću, Srbi ništa ne kriju niti rade tajno protiv bilo koga, posebno ne protiv svojih komšija, nego javno i otvoreno traže dogovor o doslovnoj primjeni dejtonskog ustava ili mirnom razdruživanju, kao što su se mirno razišle Češka i Slovačka, te Srbija i Crna Gora, a mirno ujedinila Njemačka.
Pred mirnim izazovom su Republika Srpska i Srbija.
