Završeni ljetos, ali objavljeni poslije izbora – iako za mnoge oni još nisu okončani – memoari Baraka Obame oborili su sve rekorde u prodaji. Prvi tom knjige „A Promised Land“ („Obećana zemlja“) samo u SAD i Kanadi u prva 24 časa kupilo je skoro 890.000 ljudi.
Bivši predsjednik na (prvih) sedam stotina stranica piše o svom političkom usponu, pobjedi na izborima 2008. i mandatu u Bijeloj kući. Pomalo bi bilo nepravedno reći da je njegova knjiga izašla da bi ponudila sve odgovore, ili makar negiranja, četiri Trampove godine, uronjene u retoričke napade i u rušenje svega što je Obama postigao; Trampa, uistinu, ima u ovoj knjizi, ali daleko od toga da je akcenat na njemu.
Obama, taj „mršavac sa čudnim imenom“, oduvijek je izazivao podijele, a ova ih knjiga neće zatomiti. Ipak, ona je značajno svjedočanstvo o čovjeku koji je dobio Nobelovu nagradu za mir samo zato što je stekao ključeve Bijele kuće.
Slijede kratki izvodi iz knjige.
Demokratija u krizi
Prije svega, nadao sam se da ću uspijeti da pošteno dočaram svoj mandat – ne samo da prođem kroz ključne događaje koji su se zbili i da opišem važne figure sa kojima sam sarađivao, već da to bude i pregled političkih, ekonomskih i kulturnih strujanja koja su oblikovala izazove moje administracije i izbore koje smo napravili. Želio sam da ponudim čitaocima uvid u to kako je biti predsjednik Sjedinjenih Država; želio sam malo da pomjerim zavjesu i da podsjetim ljude da je, uz svu moć i svu pompu, predsjednikovanje i dalje samo posao, da je naša federalna vlada preduzeće kao i svako drugo, i da muškarci i žene koji rade u Bijeloj kući doživljavaju istu mješavinu zadovoljstva, razočaranja, kancelarijskih svađa, grešaka i malih pobjeda kao i ostali građani.
Želio sam i da ispričam nešto ličniju priču, koja bi mogla da inspiriše mlade ljude da se posvete karijeri u javnoj službi: ja sam u politiku ušao da bih se bolje uklopio, da bih sebi objasnio suprotstavljenosti mog nasljeđa.
Dok sjedim i pišem ovo, moja zemlja je i dalje u stisku globalne pandemije i ekonomske krize koja je prati; na desetine hiljada Amerikanaca je preminulo, milioni su bez posla. Širom zemlje, ljudi s različitih podneblja izašli su na ulice da protestuju zbog ubistava nenaoružanih crnih muškaraca i žena. A možda još gore, naša demokratija nalazi se na ivici krize – krize ukorijenjene u fundamentalnoj borbi dveju suprotstavljenih vizija onoga što Amerika jeste i što treba da bude; krize koja nam je donijela podijeljene, ljutite, nepovjerljive građane, i koja je dozvolila da se krše institucionalne norme i da se zapostavljaju osnovne činjenice koje su i republikanci i demokrate nekada uzimali zdravo za gotovo.
Ovo nadmetanje nije novo, naravno. Ono je na mnogo načina definisalo američko iskustvo. Ono je utkano u osnivačke dokumente koji su mogli da u isto vreme kažu da su svi ljudi rođeni jednaki i da broje robove kao tri petine jednog muškarca. Ono je vidljivo u našim najstarijim sudskim tumačenjima, kao kada je sudija Vrhovnog suda objasnio američkim Indijancima da njihovo pravo na svojinu nije primenljivo jer sud pobjednika nema nikakav kapacitet da prepozna pravedne zahtjeve poraženih. To je bitka koja je vođena na poljima Getizburga i Apomatoksa, ali i u salama Kongresa, na mostu u Selmi, diljem kalifornijskih vinograda, na ulicama Njujorka – bitka koju su vodili i vojnici, ali češće sindikalci, sifražetkinje, studentski lideri, talasi imigranata, LBGTQ aktivisti, naoružani samo parolama i parom cipela.
U srcu ove dugoročne bitke je jednostavno pitanje: želimo li da izjednačimo Ameriku sa njenim idealima? I ako je tako, vjerujemo li zaista da naše proklamacije o samoupravljanju, o individualnoj slobodi, o jednakosti šansi i jednakosti pred zakonom, važe za sve? Ili smo privrženi tome da u praksi sačuvamo ove privilegije samo za rijetke?
Sukob sa Trampom
Milionima Amerikanaca koji su bili prestrašeni mogućnošću da se crni čovjek useli u Bijelu kuću, Donald Tramp je ponudio eliksir.
Njegov nagoveštaj da ja nisam rođen u Sjedinjenim Državama nije bio toliko nov. Najmanje jedan konzervativac je to govorio još kada sam se kandidovao za Senat u Ilinoisu. Tokom stranačkih izbora, neke pristalice Hilari Klinton su ponovo počele da pričaju o tome, i mada je njena kampanja odbacila te navode, konzervativni blogeri i radio-voditelji su se nakačili na to. Do trenutka kada je Pokret „Čajanka“ počeo da propagira tu bajku, tokom prve godine mog mandata, ona se razvila u teoriju zavjere: ne samo da sam rođen u Keniji, nego sam bio i prikriveni muslimanski socijalista, mandžurijski kandidat koji je odgajan od detinjstva i podmetnut u Sjedinjene Države, sa falsifikovanim dokumentima, da bih se infiltrirao u najviše ešalone američke politike.
Nikada prije toga nisam upoznao Trampa, ali sam ga tokom godina postao svjestan, prvo kao trgovca nekretninama koji je želio svu pažnju ovog svijeta; kasnije, i mnogo mračnije, kao nekoga ko se uključio u priču o „Petorci iz Central parka“. Kada su petorica crnih i latino tinejdžera optuženi, a potom i osuđeni na zatvor (kasnije su pomilovani) zbog brutalnog silovanja jedne bijele džogerke, on je platio oglase u četiri najvažnija dnevna lista i zahtijevao povratak smrtne kazne; na koncu, i kao televizijske ličnosti koja je prodavala sebe i svoj brend kao vrhunac kapitalističkog uspjeha.
Tokom prve dvije godine mog mandata, Tramp mi je udjeljivao komplimente. Na Blumbergu je rekao „vjerujem da on obavlja dobar posao“; ali nisam ga shvatao za ozbiljno. Njujorčani i poslovni lideri koje sam znao govorili su da je on samo „hajp“, da je imao mnogo susreta sa bankrotstvom, mnogo neispunjenih dogovora i ugovora, mnogo nezadovoljnih zaposlenih, mnogo sumnjivih finansijskih aranžmana. Njegov osnovni posao uglavnom se sastojao iz prodavanja svog imena kompanijama i ustanovama kojima nije ni upravljao.
Ono što me je zapanjilo jeste koliko su brzo mediji prihvatili njegov narativ u osporavanju mog rođenja u Sjedinjenim Državama. Linija između vijesti i zabave postala je toliko mutna, a borba za rejtinge toliko okrutna da su televizijske stanice vrlo često puštale koješta. Za ovo je bio zaslužan Foks njuz, prirodno, mreža čiji su moć i profiti sagrađeni na istim onim rasnim strahovima i mržnji koje je Tramp želio da eksploatiše. Iz noći u noć, on se pojavljivao kod najpopularnijih voditelja. Kod O’Rajlija, Tramp je rekao: „Ako želiš da budeš predsjednik Sjedinjenih Država, onda moraš da budeš rođen u ovoj zemlji. A kod njega postoji sumnja je li ili nije… On nema ni krštenicu“.
Kasnije je na to dodao da sam i na Harvard primljen čudno, jer su mi „ocjene bile loše“. Pričao je Lori Ingram da je knjigu „Snovi moga oca“ sigurno napisao Bil Ajers, moj komšija iz Čikaga i bivši radikalni aktivista, jer je knjiga bila previše dobra da bi je napisao neko mog intelektualnog kalibra.
Ali nije to bilo samo na Foksu. U martu, nakon što je krenuo rat u Libiji, pojavio se i na ABC-ju, i zahtjevao da pokažem svoju krštenicu. Na NBC-ju, gdje se emitovao njegov šou „The Celebrity Apprentice“, pohvalio se da je poslao privatne istražitelje na Havaje da utvrde gdje sam stvarno rođen. Kasnije je rekao Andersonu Kuperu na CNN-u: „Nedavno su mi ispričali, Andersone, da njegove krštenice nema. Rekli su da je nema, da ne postoji“.
Van Foksovog univerzuma, mejnstrim novinari nisu davali kredibilitet ovim bizarnim optužbama. Ali nijednom nisu naveli da je Tramp lagao ili napisali da je teorija zavjere koju on podstiče rasistička. A što više kiseonika je dobijao, to je bio više na vijestima. U Zapadnom krilu, mislili smo da je ovo samo šala, ali ja nisam mogao da ne primjetim da novinari nisu samo radili intervjue sa Trampom, već su bez daha pratili i njegove pokušaje da se uključi u trku za predsjednika. Ispitivanja javnog mnjenja pokazala su da skoro 40 odsto republikanaca vjeruje da nisam rođen u Americi. Isti istraživači rekli su mi i da Tramp vodi među republikancima, iako se u tom trenutku još nije bio zvanično kandidovao.
Džo Bajden? Mogao je to da bude i Tim Kejn…
Koga da odaberem za potpredsjednika?
Suzio sam izbor na guvernera Tima Kejna iz Virdžinije i kolegu iz Senata Džoa Bajdena iz Delavera. U to vrijeme, bio sam mnogo bliži Timu. On je bio najpoznatiji izabrani političar van Ilinoisa koji mi je dao podršku kada sam se kandidovao za predsjednika i bio je angažovan u mojoj kampanji. Lako smo se združili: bili smo otprilike istih godina, dolazili sa Srednjeg zapada, imali smo slične temperamente, čak i CV-jeve.
Što se Džoa tiče, nismo mogli da budemo više različiti, makar na papiru. Bio je 19 godina stariji od mene. Ja sam se kandidovao kao autsajder u Vašingtonu; on je proveo 35 godina u Senatu. Ja sam odrastao tamo i ovamo, a on je i dalje imao duboke veze sa svojim Skrentonom u Pensilvaniji, i bio je ponosan na svoje irsko porijeklo. (Tek kasnije, kada smo izabrani, otkrili smo da su naši preci iz Irske napustili Evropu u razmaku od svega pet sedmica.) A ako su mene vidjeli kao hladnjikavog i odmerenog s riječima, Džo je bio toplina, čovjek bez inhibicija, voljan da odmah podijeli sve što mu je na pameti. On je zaista uživao u društvu ljudi. Kada bi ušao u neku prostoriju, odmah bi se sprijateljio, nabacio bi osmjeh i pitao sagovornike odakle su, pričao im o tome koliko mu se sviđa njihov grad („Najbolja kalcona koju sam ikada probao“) i kako sigurno znaju toga-i-toga („Ma sjajan tim, stvarno“), dijelio komplimente njihovoj djeci ili njihovoj majci („Ma nema šanse da imate više od četrdeset godina“).
Njegovi povremeni gafovi bili su, shvatio sam to s vremenom, trivijalni u poređenju sa njegovim prednostima. Kada je o domaćim pitanjima riječ, bio je mudar, praktičan i radio je domaći zadatak. Njegovo iskustvo u spoljnoj politici bilo je široko i duboko. Dobar je bio u debatama, odlično se osjećao na najvećoj sceni.
Ali više od svega, Džo je imao veliko srce. Prevazišao je teško mucanje kada je bio dječak i dvije aneurizme u srednjem dobu. Susreo se i sa ličnom, nezamislivom tragedijom. Tragedije i udari možda su ostavili ožiljke na njemu, ali nisu ga napravili ogorčenim ili ciničnim.
„Ako odabereš mene“, rekao mi je Džo, „dobićeš moje najbolje i najiskrenije savjete. Ti ćeš biti predsjednik, a ja ću braniti sve što odlučiš. Ali želim da se pitam za svaku veliku odluku“.
Nobelova nagrada
Bilo je šest ujutru, 9. oktobra 2009, kada me je telefonski operator Bijele kuće probudio. Robert Gibs (sekretar za štampu Bijele kuće) bio je na liniji. Rijetko kada su me saradnici zvali toliko rano. Srce mi se steglo. Je li teroristički napad? Prirodna katastrofa?
„Dobio si Nobelovu nagradu za mir“, rekao je Gibs.
„Kako to misliš?“
„Upravo su saopštili, prije nekoliko minuta.“
„Za šta?“
Gibs je ignorisao pitanje. Spremićemo izjavu brzo, rekao mi je.
Nakon što sam spustio slušalicu, Mišel me je pitala o čemu se radilo.
„Dobio sam Nobelovu nagradu za mir.“
„To je super, dušo“, rekla je, a onda se okrenula i nastavila da spava.
Nešto kasnije, u Rouz gardenu, kazao sam okupljenim novinarima da, za manje od godinu dana predsjedničkog mandata, nisam zasluživao da budem u društvu tih velikih figura koje su zaslužile ovu počast u prošlosti. Umjesto toga, ova nagrada je bila poziv na akciju, sredstvo da Nobelov komitet da zamajac procesima kojih ne bi bilo bez američkog vođstva: smanjenje prijetnje od nuklearnog oružja i klimatskih promjena; smanjenje ekonomske nejednakosti; poštovanje ljudskih prava; premošćavanje rasnih, etničkih i vjerskih podijela koje izazivaju toliko konflikata. Rekao sam da nagradu želim da podijelim sa onima koji su radili, tiho, za pravdu, mir i ljudsko dostojanstvo širom svijeta.
Šest dana ranije, tri stotine militanata u Avganistanu pregazilo je malu ispostavu američke vojske na Hindukušu. Stradalo je osam naših vojnika, povrijeđeno još 27.
Oktobar će biti najsmrtonosniji mjesec za američke trupe u Avganistanu od početka rata, osam godina ranije.
I umjesto da nastupi nova era mira, suočio sam se sa odlukom da pošaljem još više vojnika u rat.
Putin kao opasni momak iz Čikaga
Prvi put sam se sreo sa Vladimirom Putinom u njegovoj dači, nadomak Moskve. Naši eksperti za Rusiju, Majk Mekfol i Bil Berns, kao i Džim Džons, pravili su mi društvo na putu do tamo. Berns mi je rekao da treba da budem kratak.
„Putin je osjetljiv na bilo kakvo omalovažavanje“, kazao je Berns. „U njegovoj glavi, on je važniji i stariji lider. Možda bi valjalo da otvoriš sastanak pitanjem o odnosima SAD i Rusije, i pustiš ga da skine neke stvari sa svojih pleća.“
Putin nas je sačekao ispred vile. Fizički nije bio nešto naročito naočit: nizak, kompaktan – građen kao rvač – sa tankom kosom, upadljivim nosem i blijedim očima. Već dok smo razmijenjivali pozdrave između naših delegacija, osjetio sam određenu ležernost u njegovim pokretima, uvežbanu nezainteresovanost u njegovom glasu, koja mi je odala da je riječ o nekome ko je navikao da bude okružen potčinjenima i moliocima. Nekome ko se navikao na moć.
U društvu Sergeja Lavrova, urbanog ministra spoljnih poslova i bivšeg predstavnika u UN, Putin nas je odveo u dvorište, gdje smo se poslužili jajima i kavijarom, hlebovima i čajevima. Sve su služili muški konobari u tradicionalnoj seljačkoj odjeći i dubokim kožnim čizmama. Zahvalio sam Putinu na gostoprimstvu i pitao ga šta misli o odnosima SAD i Rusije.
Berns se nije šalio kada mi je rekao da Putin ima neke stvari koje želi da kaže. Jedva da sam završio pitanje, a on je već počeo sa svojim, činilo mi se, beskrajnim monologom, hronikom svake navodne nepravde, izdaje i nipodaštavanja koje su on i ruski narod doživjeli od Amerikanaca. Lično mu se sviđao predsjednik Buš, rekao je, i ponudio mu je svu pomoć i solidarnost poslije 11. septembra, u borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Pomogao je Sjedinjenim Državama da podignu baze u Kirgistanu i Uzbekistanu tokom avganistanske kampanje. Čak je ponudio i rusku pomoć oko Sadama Huseina.
I šta je dobio zauzvrat? Umjesto da obrati pažnju na njegova upozorenja, Buš je izvršio invaziju na Irak, destabilizovao cijeli Bliski istok. Odluka Amerike da se povuče iz Sporazuma o antibalističkim raketama prije sedam godina i planovi da se postave odbrambeni sistemi na ruskim granicama nastavljaju da budu izvor strateške nestabilnosti. Primanje bivših članica Varšavskog pakta u NATO tokom administracija Klintona i Buša skoptisalo je rusku „sferu uticaja“, a američka podrška „obojenim revolucijama“ u Gruziji, Ukrajini i Kirgistanu – pod maskom „promovisanja demokratije“ – od nekada prijateljskih komšija napravila je zemlje koje su protiv Rusije.
Po Putinovom mišljenju, Amerikanci su bili arogantni, nisu željeli da se ponašaju prema Rusiji kao prema jednakom partneru i konstantno su pokušavali da diktiraju svoje uslove čitavom svijetu. Zato nije bio optimista za buduće odnose.
Nisam ga prekidao. Jasno mi je bilo da je Putin uvežbao ovaj nastup, ali njegova ljutnja bila je stvarna. Poslije jedno 45 minuta, počeo sam da mu odgovaram, tačku po tačku. Podsjetio sam ga da sam se lično protivio invaziji na Irak, ali i da sam se usprotivio ruskoj intervenciji u Gruziji, vjerujući da svaka nacija ima pravo da sama bira svoje saveznike i ekonomske odnose. Što se tiče „reseta“, nije cilj bio da eliminišemo razlike između naše dvije zemlje; već da napustimo navike iz Hladnog rata i da zasnujemo realne, zrele odnose koji bi mogli da „hendluju“ te razlike, zahvaljujući zajedničkim interesima.
Slušao me je pažljivo, i poslije dvosatnog maratona, izrazio je otvorenost, ako ne i entuzijazam.
„Naravno, što se tiče svih ovih pitanja, moraćete da radite sa Dmitrijem“, rekao mi je dok me ispraćao. „To su sada njegove odluke.“
Pogledi su nam se sreli dok smo se rukovali. Obojica smo znali da je rečenica koju je izgovorio vrlo upitna. Ali zasad, bila je to najbliža stvar podršci koju sam dobio od njega.
Kada me je kasnije jedan saradnik pitao za utiske, rekao sam mu da mi je poznat,„“kao bos nekog kraja, samo sa nuklearnim oružjem i vetom u Savjetu bezbjednosti UN“.
To je izazvalo salve smjeha, ali nije bila šala. Putin me jeste zapravo podsjećao na ljude koji su nekada upravljali političkom mašinerijom u Čikagu ili Tamani holom – opasne, uličarski pametne, nesentimentalne likove koji su znali šta znaju, koji nikada nisu otišli dalje od svojih ograničenih iskustava i koji su patronažu, podmićivanje, prevaru i povremeno nasilje smatrali legitimnim instrumentima trgovine. I za njih i za Putina je život bio igra sa „nultom sumom“: možda možete da sarađujete sa ljudima van svog okruženja, ali ne možete da im vjerujete. Važno je prvo postarati se za sebe, a onda za svoje ljude. U takvom svijetu, nedostatak skrupula, prezir prema bilo čemu što ne podrazumeva akumulaciju moći, nije nikakva mana, već prednost.
Autor: Marko Prelević/Nedeljnik
