U danima uoči obilježavanja 30 godina od zločinačke akcije „Oluja“ svaki Srbin treba da se sjeti da je agresiji i egzodusu Srba iz Republike Srpske Krajine prethodio napad HVO i regularne hrvatske vojske na Glamoč i Grahovo i da je za samo pet dana iz ovih opština istjerano i uništeno sve srpsko, rekla je Srni predsjednik Saveza krajiških udruženja Ranka Srdić Milić.
Ona je napomenula da su od 25. do 30. jula, u akciji poznatoj kao „Ljeto 95“, etnički očišćeni vjekovni srpski prostori, koji su se tada nalazili u sastavu Republike Srpske.
Nakon što je hrvatski agresor zauzeo Šator, najveću kotu Dinarskog sistema, jasno je bilo da su Srbi ugroženi i da im se sprema pakao.
– Prvo je palo Grahovo, a zatim Glamoč, nakon čega su kolone izbjeglica, uglavnom sa zapregama i stokom, krenule ka tada još slobodnom Ključu i Drvaru – navela je Milićeva.
Izbjeglice su na putu ka nepoznatom i slobodi bili izloženi snažnom granatiranju i praktično su cijelo vrijeme bili jasna meta hrvatskim oružnicima.
– Oni su nas mogli prebrojati u tom našem kretanju ka jugu. Gruvanje iz njihovih tenkova bilo je nepodnošljivo, a udari granata toliko jaki da su mlada telad od ošamućenosti padala po asfaltu – sjeća se Milićeva.
Ona je sa najbližim rođacima krenula cestom ka Drvaru jer su se roditelji bojali da ide šumom ka Ključu, strahujući da je ne zabore Hrvati.
– Bila je sluđenost, opšti haos. Glamoč je pao. Pometnja, defetizam, sa svih strana se čuje „poklaće nas ustaše“. Krenuli smo glavom bez obzira. Nije bilo racionalnosti, samo metež. Roditelji su se rastajali od nas mlađih, govoreći bježite prema Drvaru dok put nije odsječen – navela je Milićeva.
Nadomak Drvara, pod kišom granata, rođak koji je vozio mali kamion u kojem je bila i Milićeva, skrenuo je u stranu kako bi izbjegao sudar i survao se niz padinu.
– Zaustavilo nas je neko drvo. Moja tetka Draginja Srdić poginula je na licu mjesta. Grana joj je prošla kroz čeonu kost, a mozak se prosuo po meni. To je trauma koja nikada neće proći – priča Milićeva.
U nesreći su svi, osim Milićeve bili povrijeđeni i pružana im je pomoć, dok se ona zajedno sa nekolimo muškaraca vratila u prazno selo nadomak okupiranog Glamoča da sahrani tetku.
– Nismo mogli da je zakopamo u seosko groblje već smo je ispred kuće u bašti sahranili, pa smo je prenosili nakon tri godine. Moju tetku Draginju, plemenitu i tihu ženu. Svi nosimo tu tugu i taj krst sa sobom – kaže Milićeva.
U ta dva dana pred Ognjenu Mariju, boreći se za goli opstanak, a sa ogromnom tugom, Milićeva je izgubila desetak kilograma i postala neprepoznatljiva.
Za Ilindan, 2. avgusta, već je bila u Novom Sadu i svakodnevno u bolnici obilazila povrijeđene rođake.
– Počinjemo da dolazimo sebi, a onda stiže vijest da je pao naš Knin. Tada mentalno padam i kopnim svakog dana, ali se dižem i odlučujem da nikada nikom ne dozvolim da moj narod nazove agresorskim. Tad sam počela i dan-danas se borim za pomen na svaku žrtvu, svaki srpski zaselak, kraj – istakla je Milićeva, koja aktivno kao predsjednik Saveza radi na jačanju kulture sjećanja.
Zločinačka akcija regularne hrvatske vojske i HVO „Ljeto 95“ trajala je od 25. do 30. jula 1995. godine. U tom periodu prognan je srpski narod iz Grahova i Glamoča i okolnih srpskih sela, te počinjeni brojni zločini nad civilnim stanovništvom za koje niko nije odgovarao, dok je srpska imovina uništena i spaljena.
