Ne prestaju kritike i osude iz Republike Srpske zbog podrške OHR-u koju je posredstvom sarajevskih medija uputio bivši predsjednik SDS-a Mirko Šarović. Međutim, u SDS-u i opoziciji i dalje ćute o tome.
Dok se svjetska politička scena sve intenzivnije restartuje, a velike sile sve glasnije zagovaraju odlazak Kristijana Šmita i vraćanje BiH demokratskim principima unutrašnjeg dogovaranja, Šarović, po ugledu na političko Sarajevo, diže svoj glas za kolonijalnu upravu i njemačkog protektora. Srpska javnost u nevjerici.
Podrška OHR-u ne samo da je protiv interesa Republike Srpske, već i protiv srpskog identiteta slobodarskog državotvornog naroda i srpske istorije koja, kroz vijekove, nije trpila kolonijalizam i upravu tuđina.
Sa zakašnjenjem dužim od tri decenije poželio je da piše istoriju Republici Srpskoj, da mijenja rođendan, proteklom građanskom ratu da nametne novi karakter. Paralelno sa srpskom istorijom, usmjerio se i na geografiju – kao neokolonijalni namjesnik, najavio je otimanje od srpske ustavne i dejtonske imovine i grunta. Prijetio jedinstvenim obrazovnim sistemom i unikatnom kulturom, kreiranom u Sarajevu. Negdje između, dekretima je mijenjao zakone, suspendovao ustave. Po vlastitoj volji dijelio budžetske novce. Lažno se predstavljao i nezabilježeno masakrirao demokratiju, uglavnom na štetu Republike Srpske.
I baš kada su sile, poput Rusije i Kine, politički eutanazirale Kristijana Šmita, ne dozvoljavajući mu ni da se pojavi na posljednjoj sjednici Savjeta bezbjednosti, a Sjedinjene Države ga prekrižile i javno odustajući od ideologije izgradnje novih nacija, što je intencija Sarajeva, iz političke ilegale izronio je bivši lider SDS-a Mirko Šarović, da pred sarajevskim publikumom pruži podršku OHR-u.
„Treba nam OHR“, zavapio je Šarović na oduševljenje Sarajeva i na zgražavanje srpske javnosti s obje strane Drine.
– Izjaviti da nama treba institucija visokog predstavnika i da nama trebaju stranci koji će da nam kroje kapu, bi vrlo često završavale riječju – izdaja, veleizdaja… ali, eto, srećom, mi smo demokratsko društvo, pa ljudi mogu reći što god žele, a ne završavaju iza rešetaka za to – kaže politikolog Filip Matić.
– Za Srbe je apsolutno neprihvatljivo da imate kolonijalnog upravnika. To ide protiv naše istorije i protiv našeg nacionalnog identiteta. Mi ne bismo bili državotvorni narod kada bismo tako razmišljali. I ono što nas je držalo svih ovih vijekova, kada jesmo bili stješnjeni između nekoliko imperija, bio je taj san o slobodi i nezavisnosti. I kada si to već izborio, da ti tražiš ostanak nekog spoljnog, kolonijalnog faktora – to, jednostavno, nije srpski način razmišljanja – ističe Aleksandar Pavić, politički analitičar iz Beograda.
Ali jeste sarajevski, već pet vijekova, u kojima su uz aplauze i ruže okupatorima tavorili kao osmanlijska provincija ili austrougarski vilajet. I sad sarajevski lideri priznaju da konje vežu gdje im njemački aga kaže, sve nadajući se da će im taj aga pomoći da u miru ostvare ratne unitarističke ciljeve na štetu Republike Srpske.
– Oni traže vlast koja će da prihvata i ono što nije po međunarodnom pravu. Na kraju ćemo i da se izvinimo što smo napravili Dejtont, to bi bio vrhunac svega, i da tražimo da se on poništi i da o poništimo postojanje Republike Srpske. Verovatno bi onda bili zadovoljni, mada, koliko ih poznajemo, i onda bi nešto novo izmislili da traže. I imali bi neke, kao što je Šarović, koji bi rekli da je to baš ono što treba srpskom narodu – navodi Stevica Deđanski, politički analitičar iz Beograda.
I slične, koji su Kristijana Šmita najsrdačnije gostili, dok su mu se institucije Srpske najglasnije suprotstavljale. Svi oni danas ćute – niti Šarovićevu podršku Šmitu i OHR-u javno slijede, niti joj se protive. Ćuti i na telefonske pozive ne odgovara posljednjih sedmica najglasniji Šarovićev stranački kolega – profesor Branko Blanuša.
Osuđujuće reakcije se, međutim, nižu iz vladajuće strukture. Kažu – samo je potvrđeno ono što se odavno zna: simbioza Šmit-Sarajevo-opozicija iz Srpske.
– Neshvatljivo mi je da neko vodi takvu, slobodno mogu reći, autodestruktivnu politiku, s obzirom na to znamo svi šta je učinio Kristijan Šmit u Republici Srpskoj, u Bosni i Hercegovini. Šta se desilo pa je Mirko Šarović promijenio stav ili uvijek imao takav stav prema OHR-u? Ne znamo, ali vjerovatno pustoji neka vrsta možda dogovora i obećanja za neke eventualne pozicije – kaže poslanik SNSD-a u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Miroslav Vujičić.
Da li je pozicija pregovarača sa Briselom benefit koji Šarović očekuje kao kontrauslugu za izrečenu podršku OHR-u? Šta god da je, srpskom narodu tutor ne treba, već stabilna i unutrašnjim dogovorom uređena BiH u kojoj se glas svakog naroda jednako čuje.
I to je jedini put da zemlja krene naprijed, jasna je vršilac dužnosti predsjednika Srpske Ana Trišić Babić. Naglašava da Srpska ostaje posvećena tom putu, a sve aktere koji rade na podrivanju Dejtona, kaže, neophodno je politički odstraniti.
– Tu se u prvom redu nalazi OHR i funkcija visokog predstavnika, koji se u posljednjih 30 godina pretvorio u stranog upravnika koji je čitavu BiH udaljio od demokratskog principa i gurnuo u naručje autokratije – poručuje Trišić Babić.
Republika Srpska i njeni građani, ili bar veći dio, i dalje samo i isključivo vjeruju u Dejtonski sporazum, a nikako u dekrete tuđina, pogotovo ne lažanih protektora u pokušaju, čija je demisija, na sreću, već počela, ma koliko da se Šarović i sarajevski istomišljenici trudili da ga očuvaju.
