„Prije polaska u akciju svima se obratio komandant Prve drinske brigade koji je istakao da je akcija dobro isplanirana, da se nada uspjehu i tada je naredio da se niko od srpskog stanovništva, bilo vojni ili civilni, bilo koje dobi, ne ostavlja živ, da se sve ubija… U akciji na Jošanicu bilo je angažovano oko 300 vojnika, a ubistva su izvršena masovnim strijeljanjem iz vatrenog oružja i paljenjem u kućama…“
Priredila: Tatjana Parađina, vršilac dužnosti direktora Novinske agencije Republike Srpske – SRNA
U knjizi „Grihota je ubijanje tvica“ Mehmeda Bradarića, koji je rat proveo na goraždanskom ratištu u svojstvu novinara–reportera, detaljno je opisan plan i samo izvođenje pokolja u Jošanici, na Svetog Nikolu, 19. decembra 1992. godine.
U navedenoj knjizi pažnja je usmjerena na napad na Ustikolinu kojim je bio obuhvaćen širi rejon. Prema tvrdnjama iz knjige, neke od jedinica koje su krenule u napad na srpski narod imale su zadatak da prodru sve do bolnice u Foči. Jošanica je napadnuta u toj akciji i u njoj su pripadnici takozvane Armije BiH počinili zločin protiv srpskog civilnog stanovništva.
Veliki odziv muslimanskih dobrovoljaca za ubijanje Srba
U knjizi se navodi plan akcije:
„…Mada se u gradu dijeli humanitarna pomoć niko ne priča o tome. Svi su zaokupljeni planiranom o̴fanzivom na Ustikolinu. Ova o̴fanzivna djelovanja trebala su početi još 3. decembra, ali je akcija odgođena kako bi se ugovorilo sadejstvo i pomoć od jedinica sa Igmana.
U o̴fanzivi učestvuju samo dobrovoljci. Odziv je iznenađujuće veliki. Prijavilo se 1.000 boraca više nego što je potrebno. Zato su vraćeni oni koji su pošli bez oružja… Tridesetprva drinska treba se probiti na Brusna, napasti četnike (misleći na srpski narod) i spriječiti ih da pomognu četnicima u Ustikolini.
Druga grupa ima zadatak da onemogući četnička dejstva sa područja Gornje Jošanice. Sa Grepka je planirana artiljerijska podrška i pješadijski napad na Previlu i Presjeku. Krajnji cilj je spajanje jedinica sa Grepka sa jedinicama iz Goražda na brdima iznad Ustikoline.
Peta grupa ima najteži zadatak – forsirati Drinu, proći u Džebinu šumu, kako kaže, četnicima iza leđa, napasti ih i uzeti utvrđene bunkere i rovove duž cijele te linije… Prvo Drinu treba preći šezdesetak boraca kojima je zadatak da prodru u Pilipoviće, napadnu četničke položaje na toj lokaciji i spriječe ih da upotrijebe haubice i minobacače koji se tu nalaze…
Nekoliko diverzantskih grupa treba da prodre duboko u neprijateljsku pozadinu i izazove kod njih paniku. Sa Grepka bi čak trebalo gađati i Miljevinu, tako da četnici ne shvate gdje je glavni udar i ne mognu jedni drugima priskočiti u pomoć. Jedna diverzantska grupa će proći sve do Briona, zapucati i zadržati četnike na Dragočavi. Druga diverzantska grupa proći će na Slatinu, iznijeti na konju lanser i odatle gađati Brusna.
Treća grupa diverzanta treba da se probije sve do fočanske bolnice i spriječi eventualnu pomoć gradskih četnika onima iz Ustikoline. Jedna grupa diverzanta trebala se probiti na Dub i odatle stvarati paniku u četničkoj pozadini.
Cilj ofanzive je stvoriti kod agresora dojam o strašnom napadu na područje Ustikoline na desnoj obali Drine, a napasti, uzeti i nastojati zadržati lijevu obalu“.
Cilj napada – potpuno uništenje i protjerivanje srpskog stanovništva
Naredba muslimanima: Popijte svu rakiju da bi bili hrabriji?
Da je cilj napada bio potpuno uništenje i protjerivanje srpskog stanovništva iz Ustikoline potvrđuje i sljedeća rečenica iz citirane knjige: „I nećemo stati, jer ne možemo i ne smijemo. Nećemo stati sve dok iz svojih pitomih i gordih gora ne protjeramo duh bolesnog, pretjeranog četničkog srbovanja“.
O pripremama za napad i njegovom izvršenju govori Šaban Kurtović, takođe jedan od učesnika napada na Jošanicu:
„Prema naređenju komandanta, 18. decembra 1992. godine skupili smo se u Sadbi ispred škole. Pomenutog dana u Sadbi se skupilo oko 250 ljudi koji su bili raspoređeni u pet grupa… Tu smo dobili rakiju i pili je uz put. Moja grupa je krenula prema Gradini i Gabelskoj kosi, Bavčićima, Ivljaku i na Kapak. Došavši na Kapak tu smo se sakupili, onda smo se spustili pored Crnetića do sela Ho̷džića koje smo imali zadatak da napadnemo. U to selo smo došli prije zore, oko 5.00 časova. Po naređenju, vatru nismo smjeli otvoriti dok ne svane.
Napomenuo bih da smo imali naredbu da moramo popiti svu rakiju kako bismo bili hrabriji i kako bismo mogli da radimo sve što nam se naredi. Sačekali smo zoru i u 7.00 sati otvorili vatru. Prilikom napada u samom selu su ubijena dva Srbina… Naš zadatak je bio da upadamo u kuće i kupimo hranu i, ako koga nađemo, da ga ubijemo“.
Jasni motivi napada muslimana na Jošanicu uočavaju se i u izjavi Ibre Mehovića: „Prije polaska u akciju svima se obratio komandant Prve drinske brigade koji je istakao da je akcija dobro isplanirana, da se nada uspjehu i tada je naredio da se niko od srpskog stanovništva, bilo vojni ili civilni, bilo koje dobi, ne ostavlja živ, da se sve ubija… U akciji na Jošanicu bilo je oko 300 vojnika, a ubistva su izvršena masovnim strijeljanjem iz vatrenog oružja i paljenjem u kućama“.
