Iako je svijet u ekonomskom smislu odavno ušao u period multipolarnosti, u političkom se nalazi u stanju opšte dezorijentisanosti, koja narušava predvidljivost, a samim tim i ekonomsku i političku stabilnost, smatra stručnjak za međunarodnu i ekonomsku politiku Nemanja Plotan.
Kolumnu Nemanje Plotana za Srnu objavljujemo u cijelosti:
Godišnji skup u Davosu koji organizuje Svjetski ekonomski forum, okupio je i ove godine veliki broj svjetskih zvanica, a glavna tema je bila budućnost globalnog političkog i ekonomskog poretka.
Zabrinuti građani svijeta gledali su svjetske lidere i eksperte kako iscrtavaju novi pravac u kojem se kreće čovječanstvo. U nizu govora, dva su se posebno istakla – govor predsjednika SAD Donalda Tramp i premijera Kanade Marka Karnija.
Donald Tramp je nastupio sa izrazito trijumfalnim i transakcionim narativom. Govor je bio fokusiran na tvrdnju da su SAD ušle u period snažnog ekonomskog rasta zahvaljujući kombinaciji poreskih olakšica, deregulacije, energetske ekspanzije i oštre trgovinske politike.
Tarife je predstavio kao legitimno sredstvo zaštite američke ekonomije i način da se, kako je rekao, isprave decenije nefer odnosa u globalnoj trgovini.
Poseban akcenat stavio je na povratak industrije u SAD, energetsku nezavisnost i tehnološku dominaciju, naročito u oblasti vještačke inteligencije.
U geopolitičkom dijelu govora, Tramp je bio jednako direktan. Naglasio je da savezništva, uključujući i NATO savez, moraju biti zasnovana na jasnoj raspodjeli troškova i koristi, te da SAD više neće snositi nesrazmjeran teret bez adekvatne protivusluge.
Pitanje Grenlanda predstavio je kao čisto bezbjednosno i strateško, uz poruku da je američka moć ključni garant stabilnosti Zapada.
Cijeli nastup bio je prožet stavom da globalni poredak ne funkcioniše na osnovu apstraktnih pravila, već na osnovu snage, pregovora i interesa, te da će Amerika u tom okviru otvoreno i bez zadrške braniti sopstvene ciljeve.
Govor koji je održao premijer Kanade Mark Karni proglašen je od mnogih kao najbolji govor na čitavom samitu. Karni je izašao sa tezom da je dosadašnji međunarodni poredak zasnovan na pravilima faktički završen i da svijet ne ulazi u postepenu tranziciju, već u otvorenu pukotinu.
Prema njegovom viđenju, era u kojoj su se i velike i srednje države pozivale na univerzalna pravila bila je djelimična fikcija koja je funkcionisala dok je postojala snažna američka hegemonija.
Danas, kako je naglasio, velike sile sve otvorenije koriste ekonomiju kao instrument moći: trgovinu, finansije i lance snabdijevanja pretvaraju u sredstva pritiska.
Zbog toga Karni smatra da je opasno „živjeti u iluziji“ stabilnog poretka koji više ne štiti slabije aktere.
U tom kontekstu, Karni je pozvao srednje sile da napuste pasivnu adaptaciju i da grade sopstvenu stratešku autonomiju, ali ne kroz izolaciju.
Govorio je o potrebi jačanja domaćih kapaciteta – u energiji, hrani, odbrani, industriji i finansijama – uz istovremeno stvaranje fleksibilnih koalicija sa državama sličnih interesa.
Njegov koncept „realizma zasnovanog na vrijednostima“ podrazumijeva prihvatanje realnosti sukoba velikih sila, ali i pokušaj da se kroz zajedničko djelovanje očuva prostor za suverenitet, stabilnost i dugoročnu saradnju.
Ključna poruka bila je da se stari poredak neće vratiti i da se nova pravila moraju graditi u praksi, a ne u deklaracijama.
Nakon Karnijevog govora u Davosu, američki predsjednik je povukao poziv Kanadi da se pridruži novouspostavljenom američkom „Odboru za mir“, tijelu koje je Bijela kuća predstavila kao novu međunarodnu organizaciju za rješavanje konflikata.
Iako Tramp u javnoj objavi nije naveo formalni razlog za ovu odluku, u Vašingtonu je ona široko protumačena kao direktna reakcija na Karnijevo upozorenje o „pukotini“ u poretku predvođenom SAD i njegov poziv srednjim silama da se udruže protiv ekonomske prisile velikih aktera.
Sam „Odbor za mir“ zamišljen je kao struktura sa snažnom centralnom ulogom američkog predsjednika, koji bi imao odlučujuća ovlašćenja, a članstvo bi se, prema američkom prijedlogu, finansiralo kroz visoke članarine za stalne članove.
Kanada je ranije signalizirala spremnost da se uključi, ali bez prihvatanja finansijskog dijela aranžmana, što je dodatno zakomplikovalo odnose.
Paralelno s tim, i u Evropi su izražene ozbiljne rezerve prema dometu i mandatu ovog tijela, uz ocjene da bi ono moglo da potkopa postojeće međunarodne institucije, prije svega Ujedinjene nacije.
Iako je svijet u ekonomskom smislu odavno ušao u period multipolarnosti, u političkom se nalazi u stanju opšte dezorijentisanosti, koja narušava predvidljivost, a samim tim i ekonomsku i političku stabilnost.
Za manje aktere u međunarodnim odnosima, u koje spada i Republika Srpska, ovo predstavlja poseban izazov, stoga se poruke iz Davosa trebaju detaljno protumačiti.
Ključne poruke iz Davosa mogu se svesti na četiri ključna zaključka koji su od posebnog značaja za Republiku Srpsku.
Prvo, iluzija stabilnog međunarodnog poretka je okončana. I Tramp i Karni, uprkos dubokim razlikama u pristupu, saglasni su u jednom: svijet više ne funkcioniše na osnovu čvrstih i univerzalnih pravila.
Karni to opisuje kao „pukotinu“ u dosadašnjem poretku, dok Tramp bez zadrške prihvata logiku interesa i moći. Za manje političke aktere to znači da formalni principi sve rjeđe nude zaštitu, a sve češće služe kao instrument selektivne primjene.
Drugo, ekonomija je postala centralno sredstvo političkog pritiska. Karni upozorava da se trgovina, finansije i lanci snabdijevanja pretvaraju u instrumente prinude, dok Tramp otvoreno demonstrira takav pristup kroz tarife, uslovljavanja i transakcioni odnos prema savezništvima.
U tom kontekstu, ekonomska slabost više nije samo razvojni problem, već direktna politička ranjivost. Sposobnost da se očuva fiskalna stabilnost, energetska sigurnost i industrijska baza postaje ključni element političke održivosti.
Treće, pasivna adaptacija u novom globalnom okruženju vodi ka podređenosti. Karni poziva srednje sile da djeluju koordinisano kako bi očuvale prostor za suverenitet, dok Trampova reakcija prema Kanadi pokazuje koliko brzo neslaganje može proizvesti konkretne političke posljedice.
U svijetu u kojem se odluke donose brzo i često izvan institucionalnih okvira, oslanjanje na automatizam međunarodne zaštite postaje ozbiljan rizik.
Četvrto, trenutna globalna nestabilnost nije privremeni poremećaj, već dugoročna promjena logike međunarodnih odnosa.
Davos nije ponudio viziju povratka starom poretku, već potvrdu da ulazimo u period produžene neizvjesnosti i strateške fragmentacije. Za Republiku Srpsku to znači da se buduće političke i ekonomske odluke moraju donositi u uslovima smanjene predvidljivosti, uz svijest da se stabilnost više ne podrazumijeva, već se mora pažljivo i kontinuirano graditi.
