Zlatko Lagumdžija, tokom tri decenije političkog djelovanja, označen je kao ključni uzročnik političke krize u Bosni i Hercegovini (BiH). Kao lider Socijaldemokratske partije (SDP), premijer Vlade Alijanse za promjene (2001-2002), ministar vanjskih poslova (2012-2015) i ambasador BiH pri Ujedinjenim narodima, Lagumdžija je sistemski provodio agendu građanske BiH koja je, pod krinkom demokratskih ideala, ciljala demontažu konstitutivnosti Srba i Hrvata kao konstitutivnih naroda.
Njegov krajnji cilj bio je uspostavljanje pseudograđanskog modela koji bi, zatiranjem njihovih nacionalnih identiteta po uzoru na Benjamina Kalaja i njegovo integralno bošnjastvo (tri vjere, jedan narod samo u ovom slučaju jedan čovjek jedan glas), omogućio bošnjačku političku dominaciju. Njegova strategija, potpomognuta međunarodnim akterima, razgradila je konsocijacijski poredak Dejtonskog sporazuma, izazivajući institucionalne zastoje, majorizaciju Hrvata i eskalaciju tenzija između entiteta. Kroz koncepte strukturnog nasilja, hegemonije, konsocijacijske demokratije i diskurzivne moci, ovaj tekst otvara vidike potrebne za početak razumijevanja Lagumdžijinog procesa tj. kako je Lagumdžijina tridesetogodišnja agenda sistemski podrivala konstitutivnost naroda, stvarajući uslove za trajnu političku nestabilnost.
Teoretski okvir: Demontaža konstitutivnosti i zatiranje identiteta
Lagumdžijina politika temelji se na sistemski političkom nasilju koje demontira konstitutivnost Srba i Hrvata kao konstitutivnih naroda, čime se otvara prostor za zatiranje njihovih nacionalnih identiteta u korist pseudograđanskog modela. Ovaj proces analiziramo kroz četiri politološka koncepta.
Strukturno nasilje (Johan Galtung)
Johan Galtung definiše strukturno nasilje kao štetu nanesenu grupama kroz političke ili društvene strukture koje ograničavaju njihova prava ili autonomiju, bez eksplicitnog fizičkog nasilja. Dejtonski sporazum (1995) uspostavio je konsocijacijsku demokratiju, osiguravajući ravnopravnost Bošnjaka, Srba i Hrvata kao konstitutivnih naroda kroz entitetsku strukturu i mehanizme veta. Lagumdžijina agenda građanske BiH, zasnovana na majoritarnom principu, jedan čovjek — jedan glas”, narušava ovu ravnotežu jer daje prednost bošnjačkoj demografskoj većini, ciljajući demontažu konstitutivnosti Srba i Hrvata. Na primjer, njegovi prijedlozi za institucionalnu centralizaciju BiH tokom Vlade Alijanse (2001-2002) ograničavali su autonomiju Republike Srpske, stvaranje kandidata poput Željka Komšića, koji je izabran bošnjackim glasovima (2006., 2010., 2018.), potkopavala je pravo Hrvata na legitimno političko predstavljanje, ugrožavajući njihovu konstitutivnost i otvarajući put zatiranju njihovog nacionalnog identiteta.
Hegemonija (Antonio Gramsci)
Antonio Gramsci opisuje hegemoniju kao sposobnost dominantne grupe da svoju ideologiju predstavi kao univerzalni interes, prikrivajući partikularne ciljeve.
Lagumdžijina promocija građanske BiH koristi diskurs, demokratije”, jednakosti” i “evropskih integracija” kako bi legitimirala centralizaciju vlasti, maskirajući namjeru uspostavljanja bošnjačkog primata. Ovaj hegemonijski projekat očituje se u njegovoj saradnji s međunarodnim akterima, poput Kancelarije visokog predstavnika (OHR), Velike Britanije, Njemačke, koji su podržavali reforme usmjerene na slabljenje entitetskih ovlaštenja. Tokom britansko-njemačke inicijative (2014.), Lagumdžija je centralizaciju prikazao kao nužnu za EU integracije, dok su reforme u praksi demontirale konstitutivnost Srba i Hrvata, olakšavajuci put ka pseudograđanskom modelu.
Konsocijacijska demokratija (Arend Lijphart)
Arend Lijphart naglašava važnost konsocijacijskih modela u podijeljenim društvima, gdje ravnoteža između etničkih grupa osigurava stabilnost kroz konsenzus i veto prava. Dejtonski sporazum utjelovljuje ovaj model, s entitetima ustavnim pravima konstitutivnih naroda kao ključnim stubovima. Lagumdžijina agenda unitarne države suprotstavlja se ovom modelu jer zanemaruje potrebu za konsenzusom, favorizirajući majoritarni sistem koji demontira konstitutivnost Srba i Hrvata. Njegovi pokušaji reformi izbornog zakona, inspirisani presudom Sejdić-Finci (2009.), koji su težili smanjenju etničkih kvota, narušavali su konsocijacijsku ravnotežu, omogućavajući zatiranje njihovih nacionalnih identiteta u korist pseudogradanskog okvira.
Diskurzivna moć (Michel Foucault)
Michel Foucault tvrdi da diskurasi oblikuju stvarnost, definišući šta je legitimno. Lagumdžijin diskurs građanske BiH koristi pojmove poput “modernizacije” | “evropeizacije” kako bi opravdao centralizaciju, dok protivnike označava kao “nacionaliste” ili “antievropejce”. Ovaj diskurzivni pristup posebno je očit u njegovom angažmanu na rezoluciji o genocidu u Srebrenici (2024), gdje je narativ o Bošnjacima kao žrtvama iskorišten za jačanje njihovog političkog položaja, dodatno podrivajući konstitutivnost srpskog naroda olakšavajući potiranje njihovog identiteta.
Sinteza: Demontaža konstitutivnosti kao put ka pseudograđanskom modelu
Lagumdžijina tridesetogodišnja strategija kombinuje ombinira strukturno nasilje (Galtung), hegemonijski diskurs (Gramsci), narušavanje konsocijacijske demokratije (Lijphart) i diskurzivnu manipulaciju (Foucault) kako bi demontirala konstitutivnost Srba i Hrvata. Ovaj proces stvara uslove za pseudograđanski model koji, pod krinkom univerzalne demokratije, osigurava bošnjački politički primat. Njegova agenda je direktni uzrok aktuelne političke krize u BiH, obilježene institucionalnim zastojima, majorizacijom Hrvata i eskalacijom tenzija između entiteta.
Vlada Alijanse za promjene (2001-2002): Početak razgradnje Dejtona
Vlada Alijanse za promjene, predvođena Lagumdzijom od 2001. do 2002., označila je početak njegove strategije demontaže konstitutivnosti naroda. Formirana uz podršku OHR-a, ova koalicija imala je za cilj razbijanje dominacije stranaka koje su legitimni etnički predstavnici naroda u BiH, ali je u praksi služila kao platforma za centralizaciju vlasti i podrivanje dejtonskog poretka.
Politički kontekst
Nakon rata u BiH (1992-1995), međunarodna zajednica, predvodena OHR- om, nastojala je smanjiti uticaj etnonacionalih stranaka i promovisati multietničku saradnju. Alijansa za promjene, koja je uključivala SDP, Stranku za BiH i manje hrvatske stranke koje nisu imale izborni legitimitet, formirana je 2001. pod pokroviteljstvom visokog predstavnika Wolfganga Petriča. Lagumdžija je pokušao iskoristiti ovu priliku za provođenje reformi koje su ciljale na slabljenje entitetskih ovlaštenja i demontažu konstitutivnosti Srba i Hrvata.
Ključne politike i strukturno nasilje
Ustavne reforme: Nakon odluke Ustavnog suda BiH iz 2000. o konstitutivnosti naroda, Lagumdžijina vlada pokrenula je izmjene entitetskih ustava. lako su reforme predstavljene kao korak ka ravnopravnosti, fokus je bio na jačanju državnih institucija s ciljem centralizacije vlasti, što je direktno otvorilo put ka podrivanju konstitutivnosti naroda u BiH.
Ekonomska centralizacija: Vlada je postavila temelje za Upravu za indirektno oporezivanje, osnovanu 2003., koja je centralizovala prikupljanje prihoda, smanjujući fiskalnu autonomiju entiteta. Ova reforma, prikazana kao modernizacija, činila je strukturno nasilje jer je ograničila ekonomsku samostalnost Republike Srpske, dodatno ugrožavajući konstitutivnost srpskog naroda.
Izborne reforme: Lagumdžija je zagovarao izmjene izbornog zakona kako bi se naglasilo građansko predstavljanje, uključujući prijedloge za smanjenje etničkih kvota. Hrvatski lideri, poput Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), upozoravali su da bi takve promjene dovele do majorizacije Hrvata u Federaciji, demontirajući njihovu konstitutivnost i otvarajući put potiranju njihovog nacionalnog identiteta.
Otpor i posljedice
Reforme Alijanse izazvale su snažan otpor. U Republici Srpskoj, srpski lideri optuživali su Lagumdžiju za podrivanje Dejtona, dok su hrvatski lideri izražavali zabrinutost zbog erozije svojih prava, naročito zbog fenomena majorizacije, koji je kasnije 2006. godine eskalirao s izborom Željka Komšića. Propast vlade 2002., uzrokovana unutrašnjim sukobima i vanjskim pritiscima, naglasila je neodrživost Lagumdžijinog pristupa. Ipak, ove reforme postavile su presedan za buduće centralizacijske napore, produbljujući nepovjerenje među konstitutivnim narodima.
Perspektiva
S politikološke perspektive, Vlada Alijanse za promjene bila je početak Lagumdžijine strategije korištenja međunarodne podrške za demontažu konstitutivnosti naroda. Hegemonijski diskurs (Gramsci) očitovao se u prikazivanju reformi kao “progresivnih”, dok su one činile strukturno nasilje (Galtung) podrivajući konstitutivnost Srba i Hrvata. Diskurzivna moć (Foucault) vidljiva je u narativu o “jedinstvu BiH”, koji je prikrivao cilj pseudograđanskog modela.
Britansko-njemačka inicijativa (2012-2015): Eskalacija demontaže
Lagumdžijin mandat kao ministra vanjskih poslova od 2012. do 2015., posebno njegova uloga u britansko-njemačkoj inicijativi započetoj 2014., predstavlja drugu ključnu fazu njegove strategije. Ova inicijativa, podržana od Ujedinjenog Kraljevstva i Njemačke, imala je za cilj ubrzanje EU integracija BiH, ali je Lagumdžija iskoristio kao platformu za daljnju demontazu konstitutivnosti naroda.
Kontekst
Godine 2012., BiH se suočavala s političkim zastojem, neuspješnim pregovorima o EU pristupanju i rastućim etničkim tenzijama. Britansko-njemačka inicijativa, predložila je Reformsku agendu usmjerenu na privrednu revitalizaciju i institucionalnu učinkovitost. Lagumdžija je, kao ministar vanjskih poslova, zagovarao reforme koje su ciljale na jačanje državnih institucija na štetu entiteta.
Ključne reforme
Privredne reforme: Reformska agenda ukljucivala je reforme tržista rada, javne uprave i mjere protiv korupcije. lako su predstavijene kao socioekonomske, ove reforme podrazumijevale su prenos ovlaštenja na nivo BiH. Na primjer, harmonizacija radnog zakonodavstva izazvala je otpor u Republici Srpskoj, gdje su lideri poput Milorada Dodika upozoravali na smanjenje entitetske autonomije, što je ugrožavalo konstitutivnost srpskog naroda.
Institucionalna centralizacija: Inicijativa je podržavala jačanje institucija poput Direkcije za evropske integracije i Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA). Lagumdžija je zagovarao centralizaciju pravosudnih i bezbjednosnih struktura, što je izazvalo optužbe za podrivanje konstitutivnosti srpskog naroda.
Izborne reforme: Inspirisan presudom Sejdić-Finci (2009), Lagumdžija je podržavao izmjene izbornog zakona koje bi omogućile građansko
glasanje. Ovi prijedlozi kritikovani su od strane Hrvata, koji su se bojali daljnje majorizacije, jer su omogućavali demontažu njihove konstitutivnosti i potiranje nacionalnog identiteta.
Otpor i polarizacija
Inicijativa je izazvala snažan otpor, posebno u Republici Srpskoj, gdje su lideri optuživali Lagumdžiju za pokušaj ukidanja entitetske autonomije. Hrvatski lideri, poput HDZ-a, izrazili su zabrinutost zbog neadresiranja majorizacije u Federaciji, što je dodatno eskaliralo tenzije. Ova polarizacija produbila je političku krizu.
Perspektiva
Britansko-njemacka inicijativa pokazuje Lagumdžijinu sposobnost korištenja međunarodne podrške za hegemonijski projekat (Gramsci). Reformska agenda, prikazana kao “evropska”, bila je nastavak njegovog plana demontaže konstitutivnosti naroda, narušavajući konsocijacijsku ravnotežu (Lijphart). Strukturno nasilje (Galtung) očitovalo se u smanjenju entitetskih ovlaštenja, dok je diskurzivna moć (Foucault) korištena za opravdanje reformi narativom o “napretku”.
Rezolucija o Srebrenici: Diskurzivno nasilje
Lagumdžijin angažman na rezoluciji o navodnom genocidu u Srebrenici (2024) kao ambasadora BiH pri UN-u predstavlja kulminaciju njegove strategije. Rezolucija, usvojena u Generalnoj skupštini UN-a, imala je za cilj obilježavanje zločina u Srebrenici i uspostavljanje međunarodnog dana sjećanja. Međutim, u BiH je izazvala snažne reakcije, posebno u Republici Srpskoj, gdje je viđena kao pokušaj kolektivne stigmatizacije Srba. Ovaj potez, prema kritičarima, dio je Lagumdžijina diskurzivnog nasilja (Foucault), kojim se narativ o Bošnjacima kao žrtvama koristi za jačanje njihovog političkog položaja, dodatno podrivajući konstitutivnost srpskog naroda i olakšavajući potiranje njihovog identiteta.
Zaključak: Nasljeđe političkog nasilja i potreba za obnovom Dejtona
Zlatko Lagumdžija, kroz tridesetogodišnju agendu političkog nasilja, direktno je odgovoran za političku krizu u BiH. Njegova strategija demontaže konstitutivnosti Srba i Hrvata, provedena kroz Vladu Alijanse za promjene, britansko-njemačku inicijativu i rezoluciju o Srebrenici, narušila je dejtonski poredak, stvarajući pseudograđanski model koji maskira bošnjacki primat. Institucionalni zastoji, majorizacija Hrvata i eskalacija tenzija između entiteta posljedica su njegovih politika. Za prekid ovog ciklusa nestabilnosti, BiH mora obnoviti posvećenost konsocijacijskim principima Dejtona, osiguravajući ravnopravnost svih konstitutivnih naroda i štiteći njihove nacionalne identitete od daljnjih pokušaja zatiranja.
Autor analize: Banjaluka.net
