Piše: Ivan Urkov, Poskok
Vrhunac umijeća nije pobijediti u stotinu bitaka, nego slomiti neprijatelja bez borbe.
– Sun Cu
Ta rečenica iz „Umijeća ratovanja“ danas bi mogla stajati na ulazu u kabinet Milorada Dodika. Jer ono što gledamo nije više galama balkanskog tribuna, nego šahovska partija vođena hladno, gotovo vojno. I dok Sarajevo još uvijek misli da Dodik improvizira, sve više je jasno da iza njegovog „repozicioniranja Republike Srpske“ stoji ozbiljan tim iz Banjaluke – ljudi koji razumiju međunarodni sustav, čitaju raspored sila i znaju da ratovi 21. stoljeća više ne traže oružje, nego – strpljenje i pravne rupe.
Dodik je, po njihovom receptu, Republiku Srpsku pretvorio u eksperimentalnu državu unutar države: osporava Šmita, jača vlastite institucije, a s Moskvom i Pekingom uspostavlja paradiplomatiju – direktne kontakte mimo Sarajeva. Nije to bezglavi avanturizam, nego pokušaj da se Republika Srpska pozicionira kao subjekt međunarodnog prava bez formalnog priznanja. Njegova „oročena BiH“ samo je scenario za mirno razdruživanje, u kojem će on reći da nije rušio državu, nego „tražio dogovor koji drugi nisu htjeli“.
Iza te hladne strategije sve je manje Rusije, a sve više – Banjaluke. Lokalni mozgovi, bivše diplomate, pravnici i stratezi, odavno su shvatili da se kolonijalni aparati ne ruše bombama nego poniženjem. Šmita su pretvorili u metaforu – „njemačkog činovnika koji prijeti narodima Bonskim dekretom“, a Republiku Srpsku u priču o malom narodu koji brani suverenitet od imperijalne arogancije. To je njihov Sun Cu moment – učiniti da neprijatelj sam izgubi lice.
Kad Dodik govori da „Republika Srpska ima sve osim međunarodnog priznanja“, on ne blefira. On testira koliko daleko može ići dok ga svijet ne proglasi realnošću. I što duže traje ova igra, to više svjetske sile počinju govoriti o Republici Srpskoj kao o faktoru, a ne o entitetu.
Ako Šmit padne, to neće biti pobjeda Moskve, nego trijumf banjalučke škole politike – one koja razumije da „pobjednik stvara činjenice, a gubitnik citira rezolucije“.
Zato danas vrijedi još jedan Sun Tzuov stih: „Pametan vojskovođa ne ide tamo gdje je neprijatelj jak, nego gdje je slijep“.
U BiH, svi su slijepi od vlastitog morala. Samo su u Banjaluci shvatili da je moć – tiha, spora i neumoljiva.
A to je već – umijeće ratovanja.
