Piše: Rajko Vasić
Formula je svuda ista i uvijek jednostavna. Formiraš i razaraš političku scenu, usitnjavaš je, načiniš tor sa više kapija nego živoka, regrutuješ političare, i svakog tako nazoveš, bez kriterijuma, oni koji ne mogu da služe vojsku, učestvuju u trci na sto metara…
Sve to nazoveš demokratizacijom.
Pri tome se pobrineš da samo vlast ima vlast i da samo vlast, ako je to tvoj interes, može na izborima da osvoji vlast. Ako nije interes, onda se lako organizuje da su svi protiv vlasti.
U korijenu sasijecaš neke nacionalne, nacionalističke, državne, suverenističke… političke snage, koje negdje, slučajno, isklijaju.
Ta jednostavna formula naročito je pogodna kod sitnošićardžijskih naroda i područja, koja su istovremeno i kolektivstička i atomizovana, pa samo povremeno prevlada kolektivizam nad individualizmom.
U takvoj situaciji, u situaciji nedostatka i nemogućnosti nacionalne političke scene, koja bi trebala biti obavezna, jer država počiva na na naciji, i obratno, postoje dva politička sloja:
- Sloj birača, glasača, javnosti, koji je uvijek protiv vlasti, bilo koje vlasti i bilo kakve vlasti. To nije nacionalni sloj, to je psihološki sloj. Njime se lako manipuliše, uticajem medija na svijest i podsvijest.
- Sloj malih manipulativnih, besprogramskih, anacionalnih, nedržavnih, političkih stranaka koje svoje glasove nalaze u tom sloju birača protiv ili ih priskrbljuju finansijskim tehnologijama, službaškim naredbama… I ovaj sloj malih stranaka, jednako slabo se zanima za naciju i državu, kao i sloj birača protiv.
U takvom mozaiku, vlast, bila nacionalna i suverenistička, bila namjesnička i izdajnička, uvijek je sama.
Zapad više voli da je vlast u nekoj zemlji promjenjiva, nego što to vole i što to treba biračima i građanima u toj zemlji. Kada Zapad krene u promjenu vlasti, aktiviraju se sloj birača protiv i dio sloja malih stranaka. Neke ostanu kao spavači i ne iskaču. Stvara se iluzija da su svi protiv vlasti.
Tome doprinosi vječni i neizbježni debeli sloj apstinenata. Oni se ni tada ne javljaju i ne opredjeljuju.
Vlast pada. Svi likuju. Nastupile promjene za koje smo se borili. Kao što su se mladi u Nepalu izborili da babetina od 73 godine postane premijerkinja.
Kod sitnošićardžijskih naroda i u takvim područjima, niko neće da dozvoli da se za bilo šta može etiketirati. Pa ni za nacionalizam. Nemoj mene. Što ja.
Zato se veoma lako dolazi do uništenja nacionalne političke scene.
Zato su Srbi tako lako prihvatili komunizam, socijalizam. Pa, poslije, Zapad, demokratiju, vladavinu prava… Samo nemoj da ja. Iako, sada, oduševljenje Zapadom i EU, pada. Kad je kasno.
Srbi, uopšte, imaju samo jednu nacionalnu stranku. I ona je prefabrikovana sticajem okolnosti i potreba očuvanja države Republike Srpske. To nije dovoljno za opstanak Srba.
