Podijeliti sve što se može podijeliti.
Piše: Rajko Vasić
Nekim čudom, do moje kancelarije, došla je knjiga Almira Badnjevića „Traktat o Bosni i Hercegovini“. A u srijedu će biti promocija, u sarajevskoj Vijećnici.
Dolazak knjige do mene koperfildovska je iluzija, kao i sama BiH. Dabome da ne mogu da čitam to.
Autor je neki profesor neke elektrotehnike. Recenzenti Trnka i Žile. Jebiga.
Pročitao sam dva-tri pasusa iz zaključka i sadržaj. To je jedan skalamburion – od bogumila, preko ZAVNOBiH-a, do „komšiluka“ kao vrhunaravne idelogije opstanka BiH.
Taj komšilik je mnogo opasniji od susjedstva. Zato to i jesu dvije različite riječi i dva različita pojma. Komšiluk je baklava i kama.
Dalje se nastavlja iluzija o tome da BiH može stajati samo kao zajednička. Ali, Bošnjaci, koji su direktni potomci bogumila, op.r.v., najborojniji su i imaju najborojniju odgovornost, veli.
Odmah znam da od toga nema ništa.
Nakon prvog pucnja, od najbrojnije odgovornosti, dođe se do najbrojnije vjere, prije drugog pucnja.
Bez obzira da li elektrotehničar, unutar knjige govori o tome, ili barem dozvoljava da se to nazire, jasno je da u podsvijesti svakog političkog, javnog i intelektualnog muslimana u BiH, stoje dva orijentira budućnosti i nade.
Brojnost i teritorija.
BiH nije nikad bila (zemlja) bogumila, nikad nije bila zemlja komšiluka. BiH, ta naseobina, taj sklop nekoliko slivova, uvijek je bila zemlja mržnje i krvi.
To nasljeđe se ne može izbrisati iluzijama kao što su bogumili, Tvrtko, ZAVNOBiH i komšiluk.
Jedini način da mržnja opstane, jer se i ne može iskorijeniti, a da se krv prekine, jeste razlaz, po vjerskim dejtonskim granicama.
To će se dogoditi prije ili kasnije.
A dotad će se svakodnevno događati korak po korak.
