Piše: Rajko Vasić
I drugi. Fondacije, „irisi“, „nedovi“, „štiftunzi“… legalizovani punkotovi destrukcije, ilegalnog plaćanja i dugoročnog razaranja.
Irgetujući u stranci, sa svima njima sam dolazio u doticaj. Važno mi je bilo da iznutra vidim tehnologiju tog rada. A nekima sam oteo čelne kadrove i formirao stranački tim za permanentno obučavanje organizacije, sa edicijama i priručnicima.
Svi ti zapadaški punktovi, instalirani ovdje, baziraju se na djelovanje prema onima koji nemaju organizaciju. Zato, na primjer, imaju fokus grupe, da se sazna šta birači misle. Šta će mi fokus grupa, ako imam 200.000 članova? Ovdje ne treba da se zavaramo. Ako ima glasove, ne znači da ima organizaciju.
Fokusiraju se, dakle, na one koji su manje vrijedni, manje sposobni, manje politički utemeljeni uopšte.
U svoj toj zapadanoj literaturi, koja je u Hrvatskoj i Srbiji, uglavnom, prevedena i štampana, nema ništa suštinski za političko organizovanje, za gradnju trajnog političkog faktora, na osnovu političkog programa, članstva, glasova… Nikada vam neće razložiti primjere stranačke strukture u Ingleskoj ili u Americi.
Istražujući stranke, odlazeći u mnoge zemlje, odmah sam shvatio da ovdje ne obučavaju za tako nešto već za najobičniju dnevnu i jednosezonsku destrukciju. Ta „džinšarpovština“, potcjenjivački je znak prema zemljama u kojima se provodi enterizovani spisak dosjetki i performansa.
Oni sve nas, sve te zemlje koje nisu Zapad, gledaju kao bića niže vrste, kao osakaćenu inteligenciju, kao nesposobne individue i invalidne kolektivitete. Takva im je obuka i takve političke ličnosti biraju za obuke.
Dobijaju, uglavnom, jednokratne proizvode, a ako se neko održi u više izbora, iskoristiće ga za praktičnu manipulaciju. Slučaj PDP jedan je takav primjer. Šta može naučiti neko iz Srpske, Balonačelnik, na primjer, za koga se širi da je otišao na obuku? Ne može ništa. Osim što će usavršiti destrukciju, u stvarnosti ili u javnosti. I dobiti finansijska i druga obećanja, koja će ga privući na još agilniju anarhizaciju političke scene.
