U stvarnoj politici – borbe se ne dobijaju galamom na konferenciji. Dobijaju se pripremom terena. I zato, ako neko misli da je Milorad Dodik priznao Šmita zato što je pristao platiti kaznu koju je Sud BiH izrekao po zakonu Šmita – taj ništa ne razumije o dugoj igri, piše Poskok.info.
Jer platiti kaznu nije kraj borbe.
To je početak njezine nove faze.
Dodik je odlučio igrati igru do kraja – ali ne po pravilima visokog predstavnika. I ne da bi izbjegao zatvor. Nego zato da izađe iz šume proceduralne zamke i dođe do čistog diplomatskog terena – pred Savjet bezbjednosti UN-a, gdje Šmit nema papir, gdje se sve ljušti do jezgra: Ko tebe postavi da pišeš zakone i sudiš izabranima?
Zašto je morao platiti?
Jer ako ne plati – postaje bjegunac. Ako postane bjegunac – Šmit pobjeđuje bez borbe. Jer cijela međunarodna javnost prestaje slušati što govoriš kad te mogu prikazati kao čovjeka koji bježi od pravde.
Ako plati – ostaje unutar pravnog sistema. Ne zato što ga priznaje, nego zato što ga koristi. Ako si u sistemu – možeš iznutra pokazati da sistem nije legalan. To je realna politika. I to je pametna borba.
Šta time dobija?
Izbjegava potjernicu. Ostaje formalno čist pred UN-om. Ne blokira put Republike Srpske ka međunarodnim institucijama. Zadržava se kao politički subjekt sa kredibilitetom – jer nije pobjegao.
Plaćanje kazne je cijena da ostaneš za stolom. A ko nije za stolom – na meniju je.
Što se sad događa?
Dodik više nije u defenzivi. Više ne priča o sebi. Sad priča o Šmitovom nepostojanju. O neizglasanoj rezoluciji. O pravnom presedanu. O tome da visoki predstavnik ne smije pisati krivične zakone.
I to priča u Njujorku. U zgradi UN-a. Tamo gdje Šmit nikad nije prošao kroz vrata kao potvrđen čovjek. I tamo gdje sve počinje – i sve pada.
Gdje je tu Šmit?
Šmit je sad u kutu. Jer nema više izgovor: „Dodik bježi“. Dodik je bio. Čuo presudu. Platio kaznu. I sad pita: A ko ste vi da mene sudite? I to pita na mjestu gdje se odlučuje ko ima pravo govoriti u ime međunarodne zajednice.
U pravnoj formi – Dodik je izgubio. U političkoj suštini – on sad tjera Šmita po Njujorku.
Plaćanje kazne nije priznanje poraza. To je ulaznica u najviši ring. Bez te ulaznice – nikad ne bi ni mogao povući pitanje koje sada povlači.
A ono glasi:
Ako sam ja platio, hoće li Šmit položiti račun – kome odgovara i na temelju čega vlada?
