Piše: Boris Radaković
Svjedoci smo da u doba interneta proturiti laž ili poluistinu nije bilo nikad lakše. Društvene mreže posebno koriste propagatori bosanske/bošnjačke nacije i oni koji nastoje da optuže srpski narod kako je on od postanka koljevka zla, njegova kultura je lažna itd. Autor ovog teksta imao je prije nekoliko mjeseci razgovor sa jednom stanarkom Sarajeva, koja je ustvrdila da nema dokaza da je stari svat, pokojni Nikola Gardović ubijen jer niko nije prikazao tijelo ubijenog. Nema namjeru upuštati se u polemisanje oko ove zlonamjerne laži, samo napominjem ovaj slučaj da bi čitaoci mogli da shvate do koje mjere ide izopačenost određenih umova.
Ovdje ću pažnju posvetiti nekolicini utvrđenih falsifikata koji kruže društvenim mrežama, a plasirani su od strane medija, organizacija ili pojedinaca iz Federacije BiH, ali imaju svoje sljedbenike i u Republici Srpskoj i Srbiji. Krenimo od srednjeg vijeka i Tvrtka. Skoro mi je jedan kolega poslao navodni tekst iz neimenovane poveljae kralja Stefana Tvrtka koji glasi: „Ja, kralj Tvrtko Bošnjanin, vo imja Gospodina nebeskogo, imja naroda Bosnskogo Vama kazujem: O bratijo vlastelini, sokoli, vuci, junaci bosanski, kojekude vo našoj Bosnici. Slava danu ovomu, slava precima, banovima i banovićima! Živ bio Tvrtkovče, živ žit tvoj i loze tvoje plemenite!“
Na prvi pogled se može zapaziti da se u navodnim Tvrtkovim riječima koje treba da su iz druge polovine 14. vijeka, miješaju riječi iz crkvenoslovenskog jezika „vo imja“, preko uzrečice Karađorđa „kojekude“, do riječi „Bosnici“ koja nikad nije korišćena u domaćim sredovjekovnim poveljama, pa do najviše onih modernih riječi koje možete pročitati u gornjem citatu.
Ako pogledamo sve povelje koje su dijci sastavili u ime kralja Tvrtka, nijedna nema sličan početak. Evo citata iz jedne Tvrtkovih povelja preveden na savremeni srpski jezik, da možete vidjeti koliko se razliku od ovih izmišljotina:
„U početak Oca, u ispunjenje Sina i silaskom Svetoga Duha, amin. O predivna visoto mudrosti i spoznajo božanstvene sile! Kako su neobuhvativi sudovi njegovi i neizbrojive staze njegove njih je ispunio milosrđem i štedrotama kojima se sa gornjih visina svojega božastva priljubio celoj vaseljeni i pošto je ljudsko suštatstvo, posrnulo u prestupu, sobom obožio, useo je na nebesa pokoravajući se Ocu svedržitelju i izvršio delo kako je izvolio. Njime se i skiptri carski utvrđuju po celoj vaseljeni i krasujući se slave Boga svedržitelja. Tako i ja, Stefan Tvrtko, po milosti Gospoda Boga kralj Srba, Bosne, Primorja, Humske zemlje, Donjih Krajeva, Zapadnih strana, Usore, Soli i Podrinja i ostalim, udostojen bejah da carujem u zemljama roditelja i praroditelja naših, čineći im milost i upisujući (ubrajajući) svakome po veri i zasluzi njegovoj…“ – POVELjA KRALjA STEFANA TVRTKA I KOTROMANIĆA KNEZU I VOJVODI HRVOJU VUKČIĆU HRVATINIĆU od 12. marta 1380.
U svim ostalim poveljama kralja Stefana Tvrtka ali i njegovih nasljednika, sreće se uglavnom ista ili slična titula koja počinje „kralj Srba, Bosne, Primorja…“. Ono što još niko od onih koji tvrde da je gornja izmišljotina tačna nije ponudio, jeste povelja u kojoj se nalazi navodni tekst, tj. kada je i kome pisana, kao i u kojem je naučnom časopisu objavljena analiza te nepostojeće Tvrtkove povelje.
Sigurno vam se bar jednom desilo, surfajući po internetu, da ste naišli na navodni citat Dobrice Ćosić o Srbima koji glasi:
„Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno…“
Ovaj navodni Ćosićev citat obilato se koristi u muslimanskim i hrvatskim medijima, politici, internet debatama ili običnim prepirkama itd. Gluvi i slijepi srbofobi, u trci čija će pljuvačka dalje dobaciti, ne shvataju da ovo nije Ćosićeva analiza duha srpske nacije nego dio iz njegovog romana „Deobe“ (1961). Dakle, književni izražaj a ne naučni sud o jednom narodu. Roman govori o srpskom, četničko-partizanskom sukobu: „roman je zapravo metafora o podelama u istoriji i tradiciji srpskog naroda.“ Pored ovoga, citat kojeg koriste srbofobi, izvađen je iz konteksta i to pogrešno. Taj odlomak u Ćosićevom romanu glasi:
„Ropstvo, to je: smrtonosne su istine. Zato se i viču i šapuću laži. Svima i svakome. Laže okupator, lažu izdajnici, lažu i borci za slobodu. Lažemo da bi obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, lažemo da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu. Lažemo iz ljubavi i čovečnosti, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Za ovu laž pod okupacijom i običan idiot ima više mašte od mnogih romansijera. Laž je nužda, biološka, psihološka, nacionalna, politička. Za ovu laž pod okupacijom, i običan idiot ima više mašte od mnoth romansijera. Laž je nužda: biološka, psihološka, nacionalna, politička. Beograd u ovim danima — to je apokalipsa laži. Moja iskrenost je revolt protiv ropstva. Još uvek najčovečniji protest. Toliko mi je život neizvestan da iema smisla sebe da mučim još i nekakvim dnevnikom, zapisivanjem. Ali ja više nemam s kim o svemu da razgovaram. Okupacija mi je uzela prijatelja. Čak i prijateljstvo među ljudima, ropstvo je proglasilo za isključivo mirnodopski pojam, uništavajući ga kao takvog i ja s tugom saznajem: i prijateljstvo je atribut slobode.“
Međutim, u jednoj drugoj Ćosićevoj knjizi možemo da vidimo njegov sud o srpskoj naciji. Ćosićeve „radne, tekuće pribeleške“ objavljene su 1992. godine u knjizi „Promene.“ U toj knjizi „govori se o raspadu Jugoslavije i slomu titoizma, ponešto od onoga što je pisac usput i ponekad zapisivao od Titove smrti do svoje bolesti septembra 1991. godine.“
Ćosić na strani 91 o srpskoj istoriji kaže:
„Biće da nema naroda čija se prošlost toliko i tako osporava; na poricanju srpskog naroda i njegove prošlosti, zasnivaju se nacije i države; čitav srednji vek smo izgubili; pravoslavna kultura se ideološki obezvređuje, a kulturnu baštinu na teritoriji republike Makedonije preuzeli su nam Makedonci i proglasili svojom. Iz devetnaestog veka priznaju se bune protiv Turaka, od ličnosti – Karađorđe, Vuk i Svetozar Marković, poriče se građanska kultura i građanska etapa; poriču se balkanski ratovi protiv Turske i Bugarske; ideološki se redukuje i svetski rat; generalno se osporava prva Jugoslavija. Politika razbijanja srpskog naroda započeta Kominterninom ideologijom i politikom, nastavlja se do dana današnjeg.“
Jedan od falsifikata koji se može naći i na stranicama velikih međunarodnih medija, kao što je „Slobodna Evropa“, „Al Džazira“, „Dojče Vele“ ali i u beogradskom „Danasu“ i mnogim drugim medijima, jeste navodna naredba koja je navodno pročitana na Radio Prijedoru 31. maja 1992. godine, a koja naređuje Muslimanima i Hrvatima da stave bijele trake oko ruke:
„Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ovim ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice.“
Dovoljan dokaz da je to laž, jeste što ni u Hagu nema ove navodne naredbe sa Radio Prijedora da se koristi u nekom sudskom postupku, ali i to što postoji proglas pročitan na Radio Prijedoru 30. maja 1992. godine, nakon što su srpske snage odbile napad muslimansko-hrvatskih snaga na grad Prijedor. Snimak proglasa možete poslušati na ovom linku: RADIO PRIJEDOR 30. MAJ 1992. GODINE.
Onaj koji je definitivno srušio ovaj falasifikat jeste Edin Ramulić, jedan od vodećih aktivista koji zagovaraju postojanje „bijelih traka“ u Prijedoru, koje su navodno morali nositi muslimani i hrvati. Ipak, on priznaje, čak poziva da se prestane sa korišćenjem ovoga falsifikata, jer kako on kaže „Naredba da ljudi stave bijele trake u Prijedoru nije emitovana na radiju. Molimo vas ljudi, nemojte takve falsifikate dijeliti, nema potrebe za lažima i podmetanjima…“
Ovaj niz falsifikata mogli bi nastaviti, ali ne želimo da tekst učinimo predugačkim. Samo ćemo navesti da se ti falsifikati bave lažiranjem natpisa na stećcima, događaja iz proteklog rata, događaja iz Drugog svjetskog rata i slično. Ali, nemojmo misliti da su ti falsifikati bezopasni, nego zapnimo svim silama da ih svakodnevno pronalazimo i razobličavamo, jer ako to ne budemo činili možda će jednog dana laž postati istina, a istina se smatrati za laž.
