U danu kada je snimak Vlade Đajića uzdrmao javnost, a opozicija potrčala da se dočepa lakih poena, dogodilo se nešto što razdvaja ozbiljnu politiku od političkog glumatanja – Milorad Dodik je povukao potez koji ga, po ko zna koji put, kvalitativno izdvaja od ostatka političke scene u Republici Srpskoj, navodi se u autorskom tekstu Novinske agencije Republike Srpske – Srna.
Umjesto da kalkuliše, čeka, odugovlači ili se nada da će se stvar „stišati“, Dodik je donio tešku, ali ispravnu odluku, i to – odmah.
U trenutku kada su mnogi očekivali relativizaciju, pokazao je da SNSD ne bježi od odgovornosti. I tu počinje razlika između liderstva i populizma, ističe se u autorskom tekstu Srne.
Svaka kriza je šansa i minsko polje. U politici, ključ je brzina. Brzina misli, brzina odluke, brzina reakcije.
Draško Stanivuković je, po starom refleksu, imao isplaniran „Pi-ar dan“: od jutarnjeg snimanja do popodnevnog selfi-aktivizma. Ali politika nije „Instagram“. Instinkt se ne planira. On se ima, ili se nema. Milorad Dodik ga ima. Reagovao je prije nego što je Stanivuković uspio da osmisli „narativ dana“.
Čovjek sa političkim iskustvom shvatio je da se krizom upravlja tako što joj se ne dozvoli da postane virus koji se širi društvom, nego što se presiječe u korijenu. Zato je tema stavljena pod kontrolu, dok je opozicija još drijemala nad svojim „idealnim“ scenarijima, ističe se u tekstu.
Da bi se razumjela brzina reakcije, treba se vratiti samo nekoliko mjeseci unazad – na sudski proces. U toj situaciji Dodik nije bježao od realnosti. Nije tražio lakši ugao gledanja. Nije nosio ružičaste naočare.
Dodik politiku posmatra kroz savršeno izoštrenu političku dioptriju, stalno držeći konkurenciju korak iza sebe. Opozicija to ne umije. Oni ne gledaju realnost, oni gledaju ono što bi željeli da realnost bude.
U tome je nepremostiva razlika.
Nije slučajno što se sve desilo u sedmici kada Republika Srpska bira predsjednika.
Snimak nije imao samo za cilj kompromitaciju pojedinca. Imao je cilj da proizvede utisak truleži sistema. Da se prikaže SNSD kao nefunkcionalna, dezorijentisana struktura. Ali Milorad Dodik je u tome pročitao mnogo veću pozadinu.
Shvatio je da reakcija ne smije biti samo sankcija Đajiću, nego pokazivanje kontrole nad situacijom – pokazivanje da sistem funkcioniše, da institucije rade i da rukovodstvo ima refleks, autoritet i hrabrost da presiječe problem. I zato je brza odluka bila mnogo više od personalnog poteza, naglašava se u autorskom tekstu Srne.
Bila je odgovor na pitanje: ko u Republici Srpskoj zaista upravlja procesima?
Ironija dana: SNSD je uradio ono što opozicija ne bi ni u najluđem snu. Jer da se slična situacija desila nekome iz okruženja Draška Stanivukovića, sve bi se završilo na: spinovima, negiranjima, vijećanjima, „izvučenim iz konteksta“, i kao po pravilu okrivljavanju SNSD-a.
Opozicija je dobila epilog koji nije očekivala: brzu, jasnu, beskompromisnu odluku. I zato se sada bave sporednim temama, jer je glavna – već izmakla.
Kako ulazimo u završne dane izborne kampanje, stvar je sve vidljivija: Milorad Dodik i SNSD djeluju kao organizovana, vitalna struktura spremna da prihvati udarac, kontroliše situaciju i nastavi dalje bez panike, dok opozicija djeluje kao grupa ljudi koja u svakoj situaciji vidi samo priliku za jeftin napad, a nikada ne vidi obavezu prema narodu ili državi.
Ono što su mislili da će biti tragedija za SNSD pretvorilo se u demonstraciju snage. Ono što su mislili da će biti njihov „udar“ završilo je kao njihovo razotkrivanje.
I ovo nije priča o Đajiću.
Ovo je priča o tome zašto je Milorad Dodik politički lider koji i dalje drži tempo koji niko od protivnika ne može ispratiti.
Ovo je priča o razlici između ozbiljne države i političkog amaterizma.
I ovo je priča o tome zašto, dva dana pred izbore, SNSD stoji stabilno, a opozicija, opet, izgleda iznenađena ishodom događaja koje nije razumjela u trenutku kada su se dešavali.
