Administracija američkog predsjednika Donalda Trampa bi svojim angažmanom mogla da vrati BiH u njen dejtonski okvir i da svaki naredni vid riješenja bazira na političkom dogovoru i kompromisu svih konstitutivnih naroda, ocijenio je stručnjak za međunarodnu i ekonomsku politiku Nemanja Plotan.
Kolumnu Nemanje Plotana za Srnu prenosimo u cijelosti:
Vijekovima je BiH stajala na raskršću carstava i kraljevstava – Osmanskog, Austrougarskog i jugoslovenskog — i svako od njih je pokušalo da iz duboko podijeljenih zajednica stvori jedinstven identitet.
Svi ti pokušaji, bilo kroz imperijalnu upravu ili ideološku prinudu, urušili su se pod teretom nerazriješenih trauma i međusobno suprotstavljenih nacionalnih narativa.
Pouka istorije BiH zato je jednostavna, ali suštinska: stabilnost se ne može nametnuti odozgo ili spolja – ona mora proisteći iz međusobnog političkog priznanja svih konstitutivnih naroda.
Veliki sukobi su pogađali BiH svakih četrdesetak godina, uvijek u trenutku kada se mijenjala globalna geopolitička arhitektura.
Prošlo je 30 godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma kojim je okončan građanski rat, stoga ne treba čuditi što raste i regionalna i globalna zainteresovanost za BiH.
Danas, dok se globalni poredak ubrzano mijenja, u BiH se stvorio politički vakuum koji destabilizuje zemlju – djelimično kao posljedica nametnutih odluka zapadnih birokrata. Niz nametnutih političkih odluka od stranog faktora doveo je do buđenja istorijskih trauma svih naroda na prostoru zapadnog Balkana.
Najveća greška političkog zapada na Balkanu bila je vjera da se istorija može jednostavno zaboraviti i da se suživot može proizvesti institucionalnim inžinjeringom, a ne stvarnim kompromisom.
Tako su Srbi i Hrvati sistematski gurani u političke aranžmane koji odstupaju od samog dokumenta na kojem je BiH utemeljena – Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Suština političkog problema u BiH leži u tumačenju i implementaciji Dejtona. Kancelarija visokog predstavnika, čija je formalna uloga bila da nadgleda „civilnu implementaciju sporazuma“, koristila je „bonska ovlašćenja“ da oblikuje politički pejzaž zemlje u skladu sa sopstvenim voljom.
Od Bonske konferencije 1997. godine, visoki predstavnici nametnuli su više od 900 odluka i više od 400 zakona bez saglasnosti izabranih institucija. Te intervencije dosljedno su favorizovale političke interese bošnjačke strane, na štetu Srba i Hrvata, urušavajući povjerenje u institucije i demokratski legitimitet BiH.
Umjesto privremenog nadzornog mehanizma, OHR je prerastao u oblik međunarodnog tutorstva – savremeni protektorat kojim upravlja neizabrani strani zvaničnik, a ne građani BiH.
Ignorišući težinu kolektivnog sjećanja i značaj istorijskog iskustva, zapadni funkcioneri samo su produbljivali podjele koje su navodno željeli da prevaziđu, u svojim ciljevima da izvrše unitarizacija BiH, zasnovanu na građanskoj, a ne nacionalnoj podjeli.
Ovo je podrazumijevalo ukidanje političke autonomije Republike Srpske, koja bi zadržala politički kostur, ali bi izgubila dušu.
Istorija jasno pokazuje da kada god su Srbi ostali bez političke autonomije, to je vodilo masovnim progonima, ubistvima i gubitku kulturnog i nacionalnog identiteta. Republika Srpska je i nastala u kontekstu raspada Jugoslavije, kao pokušaj da se spriječi ponavljanje genocida nad srpskim narodom, poput onog počinjenog na prostoru nacističke NDH. Zato je za Srbe, unitarna BiH oduvijek bila neprihvatljiva kao političko rješenje.
Kako težina ove kolektivne istorijske traume nikada nije dobila pravu pažnju ni u jednoj od zapadnih metropola, Srbi su na zapadu bili percipirani kao destabilizujući faktor, a ne kao branioci svog istorijskog prava na političku jednakost i autonomiju.
Što su se više srpski predstavnici trudili da Briselu, Londonu i Vašingtonu predstave složenost istorijskog konteksta, to su poruke zapadnih birokrata, da se prošlost zaboravi, bile glasnije.
Kao rezultat ignorisanja istorijske pozadine političkih okolnosti na Balkanu, zapadne birokrate nikada nisu uspjele da sprovedu funkcionalnu politiku sa dugoročnim efektima, a BiH su ostavili u stanju permanentne političke krize.
Trampov pristup, za razliku od njegovih prethodnika, polazi od činjenice da se pomirenje ne može graditi na negiranju realnosti, već da ono zahtijeva priznavanje političke realnosti regiona i ravnopravan odnos sa njegovim liderima, umjesto tretiranja Balkana kao laboratorije za društvene eksperimente.
Odluka američke administracije da ukine sankcije predsjedniku Miloradu Dodiku i rukovodstvu Republike Srpske signal je da se američka spoljna politika konačno prilagođava istorijskim lekcijama koje su oblikovale balkanski prostor.
Trampova administracija Balkan ne posmatra kroz prizmu moralnog nadmetanja, već kroz logiku interesa. Dakle, Trampov pogled na svijet je transakcioni – države sarađuju kada to donosi korist objema stranama.
Iako ga idealisti zbog toga kritikuju, upravo je takav pristup ono što BiH nedostaje – raskid sa liberalnim građenjem nacija i povratak pragmatičnom angažmanu.
Trampova administracija bi svojim angažmanom mogla da vrati čitavu BiH u svoj dejtonski okvir i da svaki naredni vid rješenja bazira na političkom dogovoru i kompromisu svih konstitutivnih naroda.
Iako Bošnjaci, Srbi i Hrvati rijetko pronalaze zajednički stav o političkim pitanjima, trgovinska i ekonomska saradnja pokazale su se uspješnim u otvaranju prostora za kompromis.
Stoga bi Tramp mogao da riješi političku krizu kroz snažne ekonomske inicijative. Ekonomska saradnja, investicije i energetska povezanost daju daleko trajnije temelje miru od spolja nametnutih političkih rješenja koja dominiraju postdejtonskom erom.
Pregovarački sto će svim konstitutivnim narodima biti dosta primamljiviji ako se na njemu pronađu inicijative koje mogu da zadovolje svačije ekonomske apetite, ali sve dok se svi budu pridržavali starog pravila „za vrijeme ručka se ne priča o politici“.
Tek kada se ekonomska glad zadovolji, biće prostora i za političke rezolucije.
