Prilog Radio-televizije Republike Srpske u emisiji „Pečat“, koji se bavio kupovinom nekretnina u Istočnom Sarajevu od strane Bošnjaka iz Sarajeva, nije otvorio nikakvu novu temu. On je samo otvorio javni prostor za razgovor o onome o čemu se odavno i uveliko priča među ljudima, kaže gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić reagujući na medijske i političke napade iz Federacije na RTRS.
Tekst prenosimo u cijelosti:
U zemlji kakva je BiH ne smije postojati nijedna tabu tema ako zaista mislimo dobro svojoj djeci i generacijama koje dolaze. Sve što se gura pod tepih, sve o čemu se ne smije govoriti, sve što se proglašava „opasnim“ samo zato što nije politički korektno, prije ili kasnije se vrati kao problem, i to uvijek u najgorem mogućem obliku.
Prilog Radio-televizije Republike Srpske u emisiji „Pečat“, koji se bavio kupovinom nekretnina u Istočnom Sarajevu od strane Bošnjaka iz Sarajeva, nije otvorio nikakvu novu temu. On je samo otvorio javni prostor za razgovor o onome o čemu se odavno i uveliko priča među ljudima, na različitim okupljanjima, na slavama, po kafanama, kancelarijama i u privatnim razgovorima. Razlika je samo u tome što se sada o tome govorilo javno, bez uvijanja i bez glume.
Sačekao sam da se izredaju reakcije, očekivano burne, a često i zlonamjerne, pa da napišem ono što smatram suštinski važnim za sve nas u ovoj politički nesrećnoj zemlji koja se Bosnom i Hercegovinom zove. Iako znam da ću i zbog ovog teksta ponovo biti napadnut. Zato ću unaprijed zamoliti dežurne tumače tuđih misli da ne „objašnjavaju“ šta sam htio reći, nego da, ako već prenose, prenesu cijeli tekst bez izmjena, pa neka onda ljudi – Srbi, Bošnjaci, Hrvati i svi ostali – sami sude o mojim stavovima.
Prije svega, moram jasno naglasiti da u onome što je rečeno u prilogu RTRS-a, kao ni u razmišljanjima ljudi koji su u njemu govorili, nema šovinizma. Ima isključivo realnog promišljanja koje proizilazi iz kolektivnog istorijskog iskustva naroda koji žive na ovim prostorima. Istorija nas, htjeli mi to ili ne, uči određenim konstantama, a jedna od njih u BiH jesu nacionalni sukobi koji su uvijek imali i snažan vjerski karakter.
Više puta je pokušavano da se ta realnost „prevaziđe“. Od ideje stvaranja „bosanske nacije“, preko različitih oblika zajedničke države, kroz Jugoslavije i koncept „bratstva i jedinstva“. Skoro pedeset godina smo živjeli u toj ideji, vjerujući da je sve u redu, a onda smo se međusobno poubijali u desetinama hiljada. Na ovim prostorima proliveni su hektolitri krvi. I tu krv ne može oprati nikakva demagogija, pa ni ona upakovana u naizgled dobronamjerno – „ko nas, ba, zavadi“.
Istorija nas uči i nečemu drugom: da mi, jednostavno, ne možemo mirno živjeti izmješani bez jasno definisanih političkih, nacionalnih i institucionalnih okvira, prava i odgovornosti svakog naroda pojedinačno. To nije poziv na mržnju, nego konstatacija realnosti. Ignorisanje te činjenice nije bilo kakav humanistički, „svi smo mi ljudi“ pristup nego ogromna neodgovornost.
Parafraziraću Alberta Ajnštajna, koji je rekao da je definicija ludosti raditi iznova i iznova istu stvar, a očekivati drugačiji rezultat. Ako nastavimo da forsiramo modele koji su više puta propali i koji su nas svaki put doveli do krvoprolića, rezultat će, prije ili kasnije, ponovo biti isti.
Zato moramo otvoriti sve teme i o njima govoriti iskreno, bez straha i bez lažnog moralisanja. Ova tema nije važna samo za Istočno Sarajevo, ona je ključna za budućnost svih ljudi koji žive u BiH.
I zbog toga, prije nego što nastavim, želim još nešto da apostrofiram – lično bih najviše volio da možemo da se identifikujemo samo kao ljudi, da jedina podjela bude na dobre i loše. Ali u ovakvoj zemlji, sa ovakvim istorijskim nasljeđem, to je utopija. A utopije u BiH, po pravilu, završavaju kao distopije u kojima se neka nova generacija ponovo ubija, zato što prethodna nije imala snage da se suoči sa činjenicama i sama sa sobom.
Primjer tog nesuočavanja sa realnošću je i reakcija pojedinih neodgovornih ljudi koji su, nakon ovog priloga RTRS-a, javno pozivali Bošnjake koji posjeduju nekretnine u Istočnom Sarajevu da prijave prebivalište i politički se angažuju na narednim izborima, vjerovatno iz inata. Zar to nije guranje prsta u oko sarajevskim Srbima koji su već prošli golgotu egzodusa, koji su napustili svoja ognjišta i koji danas čine većinu stanovništva Istočnog Sarajeva?
Da li je to nešto što je potrebno ljudima u Istočnom Sarajevu i Sarajevu? Kako bi reagovalo Sarajevo kada bi se, recimo, odjednom pojavilo 50.000 Srba koji bi zatražili prebivalište u tom gradu s namjerom da se politički angažuju i ispostavljaju svoje zahtjeve? Bi li to bilo dočekano kao „bogatstvo različitosti“ ili kao prijetnja? Vidjeli smo već kako se „lijepo“ dočekuju srpski sportisti ili srpska djeca koja nose majice svog omiljenog kluba, a sasvim slučajno taj klub je iz Beograda.
Ljudi, nemojmo se više lagati. Ako nastavimo ovako, proklinjaće nas i naši praunuci. Najveća i najnasušnija potreba danas u BiH jeste politička zrelost ove generacije. Ako želimo dobro generacijama koje dolaze, moramo smoći snage, mudrosti i hrabrosti da konačno riješimo pitanje suživota tako da za nekoliko decenija taj suživot ne proizvede novi rat i novo stradanje.
A istorija nam pokazuje da jedini uspješan model za to može biti onaj u kojem u okviru BiH svaki konstitutivni narod ima svoje političko i institucionalno „dvorište“, u kojem uređuje odnose, donosi odluke i snosi odgovornost, uz jasno i nedvosmisleno pravilo da nijedna odluka nikada ne smije biti na štetu bilo koga ko nije dio većine u tom prostoru. A onda da budemo odlične komšije. Da sarađujemo, pomažemo jedni drugima, družimo se i gradimo prijateljstvo. Ali istinsko prijateljstvo, a ne ovo „grantovsko“.
Vjerujem da je to moguće. I vjerujem da je to jedini model čiju cijenu neće platiti neka buduća generacija. Sve drugo smo već probali. I znamo kako se završilo.
