Piše: Rajko Vasić
Narodni zbor u selu, kod starog rasta i crkve.
Cure odaju podruku, a jednu drže na stomaku, udebljale se pa da neko ne misli da su trudne. Momci nose bijele perlon košulje, vide sa sa tamne strane Mjeseca.
Armonikaš, šargijaš i violinista počinju da sviraju, masa se širi oko njih i vata se u kolo, svi se vataju u kolo. Kolo ide oko crkve i kroz narod.
Narodni zbor u selu, kod starog rasta i crkve.
Momak, ko jabuka, počinje sam da igra, ko da neko svira Užičko.
Cure i momci ga zaobilaze, ko da je gubav ili ulitan.
Niko se ne hvata s njim, niko ne pokreće kolo.
Oni koji ga znaju, pomisle: Juče je bio zdrav.
Na ovim područjima uspijeva kolektivizam. Čak i kada je carevalo sirotinjstvo, čak i kad je bilo tursko doba, bilo je kolektivizma. Nekad praktičnog, nekad telepatijskog. Kokektivizam je i svadba i slava i sarana.
Političke stranke, ovdje, velike političke stranke, male nisu dovoljno uzorci, koncentrisani su izrazi kolektističkih gena naroda. U nekim drugim podnebljima, takva manifestacija kolektivizma se ne praktikuje.
Ovdje je kolektivizam stranačkog tipa još uvijek toliko jak da ljudi masovno mogu da nasjednu na klasičnu prevaru i pođu za izdajnikom.
Potreba za kolektivizmom, pa i političkim kolektizmom, iskrena je ljudska potreba.
Šta ljudi traže u kolu?
Da budu uvaženi, da ih se primi u kolo bez prethodnih pitanja i razlikovanja, da budu povezani, da se drže za ruke, da pokažu da mogu isto što i drugi, ne vataju se u kolo da skoče udalj deset metara, da se vide, da igraju po muzici jer su armonikaš, šargijaš i violinist politički program kola, da doprinesu kolu, da bude poletnije i radosnije, a da ne traže pare za to…
Onaj ko stvara političke stranke, i vodi, može da pogriješi u svakoj sekundi više puta nego što se u kolu odigra koraka.
Armonikaš, šargijaš i violinist nikad neće usred kola početi da sviraju Ravelov „Bolero“ niti „Kaljinku“.
Ljudi u kolu su neizmjerno važni i bezgranično krhki.
