Piše: Rajko Vasić
Osim par profesora u Sarajevu, niko ne zna šta je secesija.
Kada je SNSD preveo radove sa jednog naučnog skupa, održanog 2000. u Ženevi, niko nije bio ni čudo za secesiju.
Kad sam, u prvim danima ovog bloga, pisao o unitarizmu, niko u Sarajevu, ni kod Srba, nije znao o čemu govorima.
Zašto smo to preveli, štampali, ukoričili i podijelili u velikom broju? Pa zato, da što više ljudi sazna da se u slučaju Republike Srpske i BiH, ne radi i ne može raditi o secesiji.
Od BiH se ne može ništa odvojiti. BiH ne postoji kao država. To je skupina dva entiteta. To je naseobina. To je državno prazan prostor između Srbije i Hrvatske, samo što je privremeno međunarodno priznat.
Dejton je precizno nacrtao spojnice BiH i mogućnost odvajanja, razdvajanja, razlaza. Pri čemu onih ustavnih deset funkcija zajedničkih institucija BiH može i ostati na snazi jer su to tipično regionalne poveznice i na drugim područjima.
Secesija može da se izvede samostalno i nasilno, može uz bombardovanje i podršku Biltona, a može i da ima dozvolu, dopuštenje, cijele države, ostatka države.
Republici Srpskoj ne treba nijedan od ta tri načina. U Ustavu BiH sve je zapisano o samostalnosti Srpske. Ništa ne treba da radimo, samo da uzmemo svoje.
Muslimanska sirotinjska nepolitička javnost, sokačka svijest, koju Saraj-Čador i SPK decenijama drži u kavezu laži i iluzija, misli da će Republika Srpska krenuti u secesiju… i, onda, izvikuju da secesija znači rat.
Nehumano je svakodnevne muslimanske ljude držati u takvom stanju svijesti.
Ali, to nije naš problem.
Da razmotrim to: Secesija znači rat. Sa sarajevske strane.
Ko će ratovati? Oni što nose sestrine hlačice i u prednjim džepovima drže telefon? Ili oni što čibuče one uzengije po kafićima i posebnim lokalima? Svi mi, koji smo trojno ratovali u BiH, prošli smo ne obuku, već školu, torturu JNA, imali smo literaturu za sve, išli na vježbe… Šta te mlade Sarajlije, sada, imaju? Nemaju priručnik ni za Heleza.
Gdje je državni i društveni sistem za rat? Rat nije žurka, pa odeš gologuz, sa rukama u džepovima, vratiš se u zoru i mamuraš dva dana.
Gdje su pare, gdje je HV, gdje je NATO, gdje su mudžahedini?
Kako organizovati brzi motorizovani desant raznih brigada po raznim pravcima, prema Trebinju, prema Zvorniku, prema Prijedoru, prema Bijeljini, na Banjaluku… dobro, to je sve daleko, kako stići na Pale? Jer, rat se neće voditi na Alipašinom polju, nikoga to smrdljivo geografsko Sarajevo ne zanima. Niko neće napasti na Sarajevo, na Bihać, na Tuzlu…
Misli li neko da u Sarajevu postoje ljudi koji će ići da ginu kako bi zauzeli Trebinje? Ili misle da je rat kad Termin Nikšić, i ko ono još, hoće da dođe u Banjaluku da poptisuje neko političko ćage? Jer je to sve njihova država.
Shvata li neko da je to, secesija = rat, napad na drugu državu? Isto kao i kad bi Sarajevo napalo na Mađarsku.
Shvata li neko da su prošli put, kad su žrtvovali mir, kad su imali sve uzase, od mudžahedinskih glavosječa do avijacije NATO, ostali na 23 odsto teritorije?
Shvata li neko da igranje ratom nije predizborna tema? Kod normalnog svijeta, to obični ljudi prvi shvate. A kod njih… nešto je naopako.
