Služenjem pomena u Sabornom hramu Svete Trojice u Mostaru i bacanjem cvijeća u rijeku Bunu danas su obilježene 34 godine od egzodusa srpskog naroda iz Mostara i doline Neretve, kada je stradalo 431 lice, više od 30.000 ljudi napustilo svoje domove, a ovaj hram zapaljen.
Predsjednik Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila u Nevesinju Aljonka Dželetović rekla je da 34 godine nisu donijele zaborav, nego još veću snagu i želju za istinom i pravdom, koja se čeka sve ove godine.
„Sve što je bilo srpsko je izgorjelo, pa i Saborna crkva, koja je bila jedna od najljepših na Balkanu. Nije stradala samo naša svetinja, nego i svi Srbi koji su zatečeni na lijevoj obali rijeke, koju oni nazivaju oslobađajućom. U toj njihovoj oslobađajućoj akciji ubijeno je najviše civila“, navela je Dželetovićeva.
Dželetovićeva je dodala da su ubijene nepokretne starice, spaljena porodica Stević, muž i žena, koji su pješke krenuli ka Nevesinju.
„Ubijeni su, zvjerski mučeni i na kraju spaljeni. Ubijene su Sofija Antelj i njena kćerka. Ubijeni su mnogi Srbi ni krivi ni dužni“, podsjetila Dželetovićeva.
Ona je upitala kakvo je to oslobađanje ako se ubijaju ljudi koji su živjeli u svojim domovima i stradali u posteljama na kojima su ležali?
„Nije mi jasno šta se zapravo slavi u okviru manifestacije „Lipanjske zore“. Šta slave ti ljudi? To što su me istjerali iz kuće, ubili mi brata i uništili dom?“, upitala je Dželetovićeva kroz suze.
Dželetovićeva je podsjetila da je rat počeo mnogo prije 15. juna 1992. godine, navodeći kao primjer 4. april te godine, kada je napadnuta kasarna u Mostaru.
„To je bio jasan znak da srpskom narodu nema mjesta u Mostaru. Nakon toga uspostavljene su straže i formirani logori smrti. Kroz logore su, prema podacima Centra za istraživanje rata, prošle hiljade Srba. Mnogi od njih su ubijeni i zvjerski mučeni, a malo je žena koje nisu bile silovane više puta. Oni kažu da su „lipanjski heroji“ oslobodili grad. Oni su htjeli da unište i zatru srpski narod na ovom prostoru“, rekla je Dželetovićeva.
Ona je dodala da još traži svog brata, koji je nestao u Mostaru 1992. godine, iznad kasarne „Konak“, te istakla da institucije koje se bave ovim pitanjem opstruišu proces.
„Tri osobe bile su zarobljene u kasarni „Konak“. Njih 10 krenulo je u oslobađanje i svi su poginuli. Ta trojica su ostala živa, a njih 10 nije. Moj brat je zarobljen živ. Imam video-dokaz koji je predat Tužilaštvu. Remzija Smailagić godinama drži taj predmet u ladici i dokazi se ne koriste. Ne odustajemo i nikada nećemo“, rekla je Dželetovićeva.
Dželetovićeva je naglasila da se još traga za 82 ljudi iz Mostara, te da je ponosna na porodice koje tragaju za svojim nestalim i istrajavaju u toj borbi.
Kada je riječ o stradanju u naselju Buna, Dželetovićeva je rekla da je na današnji dan u tom mjestu stradalo 29 ljudi, od kojih 18 vojnika i 11 civila.
„Za njih šestoro još se traga. I odatle imamo fotografije koje su dostavljene Tužilaštvu, na kojima se vidi da su ljudi zarobljeni živi i da kopaju sebi jamu. Vidi se čovjek koji sahranjuje svoga brata, nakon čega i njega ubijaju i zatrpavaju na lokaciji današnjeg hotela Buna“, ispričala je Dželetovićeva.
Mara Vučić, koja još traga za sinom, kaže da je u junu 1992. godine imao 22 godine i da od tada nema nikakvih saznanja o njemu.
„Tek je bio odslužio vojni rok. Otišao je od kuće i od tada mu se gubi svaki trag. Nestao je na Ravnima, a ne znam kako se tamo našao. Postoje svjedoci, ali niko ne želi da govori. Daj Bože da ga pronađem, ali ne osjećam da će se to dogoditi. Da je pronađen i sahranjen, pola ove žalosti i tuge ne bi bilo. Njegovu mladost ništa ne može da nadoknadi, ali dao je život za Republiku Srpsku i da mi danas živimo u miru“, rekla je Vučićeva, koja danas živi sama u Nevesinju.
LJubica Vukobradović iz Šimanovaca, čiji je otac Milenko Bošković nestao 15. juna 1992. godine, kaže da je njen otac nestao na putu od kuće koja se nalazila u naselju Hodbina.
„Zaustavljen je na putu i od tada se o njemu ništa ne zna. Bilo je raznih priča, ali nijedna nije potvrđena. Nemamo nikakve informacije. Osjećaj je grozan, pogotovo kada dođu ovi dani. Sada mu je i rođendan i sve je još teže. Moja majka je živa i ne zna istinu, a to je najgore od svega“, rekla je Vukobradovićeva.
Đurđa Zubac još traga za suprugom Milovanom, koji je nestao 1992. godine u Mostaru i nikada nije pronađen.
„Nestao je u Mostaru, u kafani „Jagnje“, gdje su zarobljena četvorica civila. Iz Mostara su odvedeni, prema dostupnim saznanjima, u selo Radišići kod LJubuškog. Tokom ispitivanja moj suprug je ranjen u petu, a navodno je potom prebačen u bolnicu u Splitu. Tragala sam i tamo, ali nikada nije evidentiran kao pacijent. Do danas nemamo nikakvih rezultata. Molim sve ljude koji rade na ovom pitanju da nam pomognu da pronađemo njihove posmrtne ostatke i dostojno ih sahranimo. Da i mi i oni pronađemo mir“, poručila je Zupčeva.
Obilježavanju 34 godine od egzodusa srpskog naroda iz Mostara i doline Neretve prisustvovali su konzul u Konzulatu Srbije u Mostaru Petar Spadijer, poslanici u Narodnoj skupštini Republike Srpske Ilija Tamindžija i Ognjen Kuljić, načelnik opštine Nevesinje Milenko Avdalović, načelnik Istočnog Mostara Božo Sjeran, predstavnici Kancelarije Vlade Republike Srpske u Mostaru i drugi.
Jun 1992. trajno je urezan u sjećanje srpskog naroda iz doline Neretve kada je u nekoliko junskih dana od Čapljine do Bradine protjerano više od 30.000 Srba, zapaljena i uništena većina imovine, a više stotina lica je poginulo i nestalo.
Još se traga za 82 Srba, osnovati kancelariju u Republici Srpskoj
Još se traga za 82 Srba sa područja Hercegovine nestalih tokom proteklog rata, a Republička organizacija porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila dobila je podršku da u okviru Republike Srpske pokuša da riješi problem nestalih Srba i neidentifikovanih posmrtnih ostataka, izjavila je predsjednik ove organizacije Isidora Graorac na obilježavanju 34 godine od egzodusa Srba iz Mostara i doline Neretve.
Ona je rekla da u odnosu na prošlu godinu nema značajnijih pomaka, ne samo kada je riječ o Mostaru, nego i o cijeloj istočnoj Hercegovini.
„Podatak da se još traga za 82 osobe pokazuje da ovaj proces nije tekao očekivanom dinamikom i da, nažalost, još imamo veliki broj ljudi za čijom sudbinom tragamo. Porodice i mi koji ih predstavljamo apelujemo na vlasti Republike Srpske da nam pomognu da se ovaj proces pokrene sa mrtve tačke i da dođemo do novih informacija i identifikacija“, rekla je Graorčeva.
Graorčeva je naglasila da je poznato da se u tri spomen-kosturnice u Republici Srpskoj, od kojih je jedna u Nevesinju, nalazi veliki broj neidentifikovanih posmrtnih ostataka.
Ona je istakla da su dobili podršku da pokušaju da riješe taj problem u okviru Republike Srpske i u tom kontekstu traže i osnivanje kancelarije koja bi se bavila ovim pitanjem.
„Vjerujem da ćemo u tome uspjeti. Tada ćemo moći reći da preuzimamo odgovornost i vraćamo nadležnosti koje su postojale prije 2008. godine, kada su se ovim pitanjem bavile entitetske komisije. Na to nas je natjerala činjenica da danas imamo roditelje starije od 75 godina koji, ukoliko se budu oslanjali isključivo na rad postojećih institucija, možda nikada neće dočekati odgovor o sudbini svojih najmilijih“, poručila je Graorčeva.
Predsjedavajući Kolegijuma direktora Instituta za nestala lica BiH Nikola Perišić rekao je da je ovo tužan dan za sve Srbe iz doline Neretve, Mostara i cijele Hercegovine, navodeći da se traga za više od 80 Srba sa tog područja, a uglavnom je riječ o nemoćnim osobama, starijim licima i ženama.
„To su djela teških ratnih zločina“, rekao je Perišić i dodao da je nažalost sve manje relevantnih informacija koje bi mogle dovesti do pronalaska posmrtnih ostataka.
Perišić je naveo da i dalje postoji svojevrsni zid ćutanja kada je riječ o informacijama, ali da se u narednom periodu mogu očekivati određene aktivnosti na terenu jer postoje pojedine informacije, ali da je nezahvalno govoriti o konačnim rezultatima.
„Vjerujem da će u dogledno vrijeme ovaj broj biti manji. Tokom protekle godine identifikovane su dvije osobe srpske nacionalnosti iz mostarske regije“, rekao je Perišić.
