
Piše: Ognjen Tadić
Ovog mjeseca navršilo se trideset pet godina od plebiscita srpskog naroda u BiH, održanog 9. i 10. novembra 1991. godine. Prilika je da se, uz brojne druge vrijednosti koje je taj plebiscit utvrdio, podsjetimo i na jedan od najvažnijih političkih procesa savremene srpske istorije – proces očuvanja ustavnopravne veze između srpskog naroda s obje strane rijeke Drine.
Od tadašnjeg opredjeljenja za ostanak u zajedničkoj jugoslovenskoj državi, preko nastanka Republike Srpske, do Dejtonskog mirovnog sporazuma i ustavnog priznavanja specijalnih paralelnih odnosa sa Srbijom proteže se jasna linija političkog kontinuiteta.
Srbi na verigama raspada Jugoslavije
Raspad Jugoslavije početkom devedesetih godina otvorio je pitanje političke budućnosti srpskog naroda u BiH i njegovih veza s ostalim dijelom srpskog naroda. U trenutku kada su se dotadašnje republičke granice pretvarale u granice novih država, srpski narod suočio se s potrebom da jasno iskaže svoje političko opredjeljenje i zaštiti svoje nacionalne, istorijske i državne interese.
Odgovor je bio plebiscit. Srpski narod u BiH izjasnio se za ostanak u zajedničkoj državi Jugoslaviji, sa Srbijom, Crnom Gorom i drugim narodima koji su željeli da ostanu u zajedničkoj državi. Taj plebiscit bio je mnogo više od političkog izjašnjavanja o tadašnjem državnom uređenju. Bio je izraz težnje da se sačuva istorijska povezanost srpskog naroda i njegovo pravo da odlučuje o sopstvenoj političkoj budućnosti.
Već 9. januara 1992. godine Skupština srpskog naroda u BiH usvojila je Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda BiH. Izričito je navedeno da se Republika osniva i proglašava na osnovu plebiscita na kojem se srpski narod izjasnio za ostanak u zajedničkoj državi Jugoslaviji i da se Republika nalazi u sastavu savezne države Jugoslavije kao njena federalna jedinica. Time je politička volja iskazana na plebiscitu dobila svoj institucionalni izraz.
Ratne okolnosti koje su uslijedile dovele su do novih političkih i teritorijalnih zahtjeva. Istorijski značaj narednog perioda nije samo u ratnoj stvarnosti već, prije svega, u političkom procesu koji je doveo do međunarodnog mirovnog sporazuma.
Svi Srbi u jednom Dejtonu
Za Republiku Srpsku Dejton je značio međunarodno ugovoreno priznanje njenog postojanja i ustavnog položaja. Međutim, uz institucionalni položaj Republike Srpske, u Dejtonski mirovni sporazum ugrađeno je još jedno izuzetno važno rješenje – entiteti imaju pravo da uspostavljaju specijalne paralelne odnose sa susjednim državama.
Ovo je jedan od najvažnijih rezultata dejtonskog ustavnog pregovaranja kada je riječ o dugoročnom povezivanju Republike Srpske i Srbije. Nije riječ o naknadno izmišljenoj političkoj kategoriji niti o nečijoj dobroj volji. Riječ je o neotuđivom pravu koje je ugrađeno u najviši pravni akt BiH.
Upravo tu prepoznaje se i posebna politička vrijednost dejtonskog rješenja. U trenutku kada je bilo potrebno pronaći novi ustavni okvir nakon raspada Jugoslavije, obezbijeđeno je da istorijske, nacionalne, kulturne i ekonomske veze Republike Srpske sa Srbijom ne budu prekinute, već da dobiju institucionalni i ustavni osnov.
Unošenje prava na specijalne paralelne odnose u Ustav BiH predstavlja značajan pregovarački uspjeh i jednu od trajnih političkih tekovina Dejtona. Time je obezbijeđeno da se posebne veze ne zasnivaju samo na istorijskoj bliskosti, političkoj volji ili nečijem dopuštenju, već na izričitom ustavnom ovlašćenju koje Drinu pretvara u rijeku čiji je tok linija spajanja Republike Srpske i Srbije.
Institucionalizacija odnosa
Specijalni i paralelni odnosi nisu ostali samo ustavna mogućnost. Njihova institucionalizacija počela je između SR Jugoslavije i Republike Srpske 1997. godine, nastavljena je 2001. godine i unaprijeđena 2006. godine, kada su u Banjoj Luci predsjednici Srbije i Republike Srpske Boris Tadić i Dragan Čavić, te predsjednici vlada Vojislav Koštunica i Milorad Dodik, potpisali novi Sporazum o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između Republike Srbije i Republike Srpske.
Sporazumom je predviđen zajednički razvoj institucionalnih i svih drugih oblika saradnje u okviru opštih političkih i privrednih uslova, uz uvažavanje posebnih interesa, kao i razvoj transparentne saradnje izvršnih, zakonodavnih i drugih institucija. Definisane su konkretne oblasti saradnje: privreda, resursi, planiranje, zakonodavstvo, nauka i tehnologija, obrazovanje, kultura, sport, zdravstvo, socijalna politika, turizam, zaštita životne sredine, informisanje i druge oblasti od zajedničkog interesa.
Predviđeno je osnivanje zajedničkog tijela kao institucionalnog mehanizma za praćenje i unapređivanje posebnih odnosa.
Svim ovim dokumentima, njihovom naknadnom realizacijom i raznim oblicima međuinstitucionalnog povezivanja tokom protekle decenije ostvarena je važna istorijska cjelina – od političke volje izražene na plebiscitu, preko ustavnog rješenja iz Dejtona, do sporazuma koji precizno definišu kako će se posebni odnosi ostvarivati u praksi.
„Volja naroda je volja Boga“
Trideset pet godina poslije volje naroda izražene na plebiscitu, specijalni i paralelni odnosi Republike Srpske i Srbije imaju značaj koji prevazilazi istorijsko podsjećanje. Oni predstavljaju ustavno pravo, institucionalni okvir i stratešku razvojnu mogućnost.
Važno je uvijek i iznova naglašavati da specijalni i paralelni odnosi nisu slučajna posljedica političkih okolnosti. Oni imaju svoj istorijski početak, svoj ustavni temelj i svoju institucionalnu potvrdu.
Plebiscit iz 1991. godine izrazio je političku volju srpskog naroda, Deklaracija od 9. januara 1992. godine dala joj je institucionalni oblik, Dejtonski mirovni sporazum obezbijedio je da pravo na specijalne paralelne odnose bude ugrađeno u Ustav BiH, a sporazumi su to pravo pretvorili u konkretan okvir saradnje Republike Srpske i Srbije.
To je istorijski kontinuitet, ali i politička pobjeda cjelokupnog srpskog naroda čiji značaj nije ostao u prošlosti.













































