Piše: Ivan Urkov, Poskok
Bosna i Hercegovina danas je ono što je oduvijek bila – kolonija na čekanju. Nije ni država ni eksperiment, nego prostor za odlaganje tuđih interesa. Dok svijet gori od Ukrajine do Gaze, BiH stoji u hladovini istorije – zamrznuta, nebitna, ali i dalje strategijski potrebna. Mrtvo more u kojem se testira volja velikih sila i moral malih naroda.
U tom vakuumu, Njemačka pokušava dokazati da još uvijek ima smisla. U svijetu koji se raspada između Vašingtona, Moskve i Pekinga, Berlin je izabrao najlakši poligon: Balkan. Kao i uvijek, kad izgubi rat, Njemačka dođe na Balkan – da tuđe rane proglasi svojim projektom. Ovoga puta meta se zove Milorad Dodik.
Njemačka diplomatija vjerovala je da će njegovo rušenje biti udarac Putinu. Kao da se Banjaluka nalazi na obali Crnog mora, a ne na rubu Trebišnjice. Ali, kao i svaki put, ispostavilo se da su Srbi vječni materijal za njemačko potkusurivanje – najprije 1914, zatim 1941, pa 1992, i evo nas opet, 2025. Kad Berlin želi pokazati snagu, on udari po Srbima. Kad Zagreb želi pokazati lojalnost, on im doda kamen.
To je istorijski refleks, stara bolest koja se nikad ne liječi – samo mijenja izgovore. Nekad se to zvalo civilizacijska misija, danas se zove „evropske integracije“.
Zagreb u svemu tome igra svoju staru, samoponižavajuću ulogu. Pokušava biti revniji katolik od Pape, disciplinovaniji eurofil od Brisela. U pokušaju da bude „konstruktivan“, postao je dežurni batinaš hrvatskih interesa u BiH. U ime mira, ćuti kad se Hrvate preglasava. U ime stabilnosti, klima glavom kad se ruše institucije. U ime „evropskog puta“, pristaje na brisanje Hrvata s političke karte Federacije.
Zagreb se danas ponaša kao podstanar vlastite istorije – boji se reći istinu, da ne ispadne „orbanovski“. Umjesto da brani konstitutivnost, brani Brisel. Umjesto naroda, brani sliku o sebi. I tako smo, bez tenkova i bez povika, vraćeni u 1878. – u doba kad su Hrvati u BiH bili nevidljivi podanici Beča, a sada su nečujni poslušnici Brisela.
Razlika je samo u imenima: nekad se molilo za cara, danas za „evropski put“. Nekad se vjerovalo da će Beč donijeti red, danas da će to učiniti Brisel. U oba slučaja, Hrvati su predmet, nikad subjekt.
Bosna je danas laboratorija za testiranje nove vrste poslušnosti. Srbi su kazna, Hrvati su dokaz, Bošnjaci su opravdanje. Njemačka igra staru igru kolonijalne pedagogije, Zagreb glumi razrednog starješinu, a narod – svima smeta jer podsjeća da država nije hartija nego živi organizam.
Na kraju, kad se sve sabere, BiH nije neuspjeh. To je model. Model kako se mala zemlja drži u vječnoj kondiciji nestanka, kako se narod navikava da bude prisutan samo u bilješkama stranih ambasada.
A dok svijet čeka sjednicu Savjeta bezbjednosti 31. oktobra, možda će se upravo tamo odlučiti njemačka kazna, ne za Dodika, nego za politiku koja više ne zna što je moć, a još manje što je pravda.
Jer BiH nije na čekanju zbog nas. Na čekanju je zato što još traje Njemačka.
BiH – kolonija koju bi Dodik mogao načiniti državom
Bosna i Hercegovina već tri decenije glumi državu. Ima zastavu, himnu, Savjet ministara, ambasadore – ali nema volju. Sve odluke donose stranci, sve krize proizvode stranci, a domaći političari su samo izvođači radova na tuđem planu. BiH nije neuspješna država. Ona je uspješan protektorat – i to je tragedija.
U toj simulaciji državnosti, jedini koji se još usuđuje govoriti o suverenitetu zove se Milorad Dodik. Čovjek kojeg zapadni mediji tretiraju kao balkanskog Putina, a domaći liberali kao virus. Paradoksalno, upravo on, taj „separatista“, jedini u ovoj zemlji razumije što znači imati državu. On barem zna kome polaže račun.
Dok Sarajevo vjeruje da država nastaje kad se pošalje dopis u Brisel, a Zagreb da se država brani u tišini i poslušnosti, Dodik vodi realnu politiku: gradi institucije, upravlja resursima, govori „ne“ – i to u zemlji u kojoj je riječ „ne“ zabranjena. To je ono što Berlin, Brisel i Vašington nazivaju „opasnošću“. Jer protektorat ne podnosi samosvijest.
I zato paradoks stoji: Bosna, koju je međunarodna zajednica svela na koloniju, mogla bi postati država – ali samo ako je njezin najveći disident prisili na to.
Dodik, u svojoj upornosti da razbije BiH, zapravo jedini održava živom ideju da ona uopše postoji. Jer da nema njega, da nema stalne prijetnje „raspadom“, BiH bi već odavno nestala – ne u krvi, nego u indiferenciji.
Nema ničeg ironičnijeg od činjenice da državnost BiH danas zavisi o onome koji je najglasnije osporava. A dok međunarodni tutori pišu deklaracije o „reformama“, i dok lokalni političari čitaju propisane govore o „evropskom putu“, u Banjaluci barem neko vodi stvarnu politiku.
I možda će jednog dana, kad sve protektorske institucije propadnu pod vlastitim cinizmom, ostati samo taj paradoks – da je čovjek koji je htio uništiti BiH zapravo jedini koji ju je natjerao da postoji.
Jer jedino kad imaš nekoga ko ti osporava suverenitet, shvatiš da ga nikad nisi imao.
