Ćeranić: I Erdogan će proći, a Aja Sofija će i dalje biti ono što je bila – pupak vasione

34
Foto: Medija centar

Piše: Predrag Ćeranić

Nakon što je turski sud poništio uredbu vlade Kemala Ataturka iz 1934. godine koja je Aja Sofiji dala status muzeja a ne džamije, što je najpoznatija pravoslavna bogomolja bila od 1453. godine tj. nakon pada Carigrada, predsjednik Turske Erdogan potpisao je dekret kojim je Aja Sofija ponovo pretvorena u džamiju u kojoj će se vršiti muslimansko bogosluženje.

Najviše reakcija na pomenutu odluku stiglo je iz crkvenih struktura. Oglasio se patrijarh moskovski i sve Rusije Kiril, vaseljenski patrijarh Vartolomej, poglavar rimokatoličke crkve papa Franja – politički lideri izrazili su zabrinutost, ali ultimatuma i prijetnji Turskoj nije bilo.

Predsjednik Rusije Putin ukazao je Erdoganu na “značajno javno negodovanje u Rusiji”, a zamjenik ministra spoljnih poslova Rusije Sergej Veršinin povodom promjene statusa Svete Sofije rekao je:

“Polazimo od činjenice da je riječ o unutrašnjim poslovima Turske u koje, naravno, ni mi, ni drugi, ne treba da se miješamo”, ali je istovremeno, podjsetio na “veliki odjek koji je ovo pitanje dobilo u javnosti“.

Zašto se Erdogan odlučio na navedeni korak? Da li je motivisan vjerskim ili više političkim motivima, ili je po srijedi i jednio i drugo?

U turskom društvu odavno postoji žal zbog pretvaranja Aja Sofije u muzej i to je ono što Ataturku nikada nije oprošteno. Erdoganu je to, naravno, poznato te će mu “povratak” Aja Sofije islamu dobro doći pred naredne izbore u Istambulu koje je, kao i one u Ankari, prethodno izgubio.

Ovaj potez on je najavljivao, te su povremeno obavljani vjerski obredi u najpoznatijem pravoslavnom hramu.

Aja Sofija mnogo znači i hrišćanima i muslimanima. Turci u njoj vide talisman, od njenog pretvaranja u muzej nikad prežaljen.

Kako je došao na vlast 2003. godine, Erdogan se trudio da Tursku pretvori u regionalnu, po mogućnosti i u globalnu silu.

Predispozicije su postojale – Turska je važna NATO članica, čvrsto uporište na Bliskom istoku, čemu je baza Indžirlik itekako doprinijela.

Neosmanizam je u “Strateškoj dubini”, knjizi bivšeg turskog premijera Ahmeta Davutoglua, veoma slikovito najavljen. Erdogan je u početku svoje vladavine razvijao “meku moć“ Turske, kroz kulturnu diplomatiju i ekonomska ulaganja u susjedne zemlje.

Dok su turske serije bilježile rekordnu gledanost, Davutoglu je pravoslavnim balkanskim narodima objašnjavao da je ropstvo pod Osmanlijama bilo “pet zlatnih vijekova”.

Glavni glumci turskih sapunica dočekivani su kao nacionalni junaci kada bi se pojavili u balkanskim prestonicima.

Za mekom došla je ubrzo i “tvrda moć” Turske u vidu prisustva turskih vojnih snaga na tlu Sirije i saradnje sa fantomskom Islamskom državom u ekonomskom i vojnom smislu. Alepo je smatran za buduću, 82. tursku provinciju, a “tampon zona“ prema Rojavi, kurdskoj kvazi-državi postala je realnost. Turski lovci su oborili ruski, čime su odnosi sa Moskvom dospjeli na najniži nivo.

U nastojanju da vodi autohtonu politiku Erdogan je, izgleda, otišao predaleko što je za rezultat imalo neuspio puč. Obračun sa pučistima pratio je i zaokret u spoljnoj politici – približavanje Rusiji i udaljavanje od dotadašnjeg saveznika, Sjedinjenih Država.

Od tada kurs turske spoljne politike teško je bilo pratiti.

Tursko-ruski odnosi bili su dinamični, približavanje i udaljavanje bilo je naizmjenično. Turska se konfrontirala sa Kiprom vezano za eksploataciju energenata u mediteranskim vodama, sa Grčkom se sukobljavala tradicionalno oko pojedinih ostrva i interesa u Egejskom moru, a sve je kulminiralo “odvrtanjem ventila“ migrantskog toka.

Turska je u Libiju poslala vojne snage, kao i nešto ranije u Katar, gdje nisu bile upotrebljene. U Libiji jesu. Turska ekspedicija u Libiji bila je u sklopu strategije “Plava domovina”.

Ova strategija podrazumijeva dominaciju u Egejskom moru, a ujedno i snažno tusko prisustvo u Sredozemlju i Crnom moru. Turska je vojno podržala Vladu nacionalnog sporazuma, priznatu od UN, te su se njene snage sukobile sa jedinicama Libijske nacionalne vojske generala Kalife Haftara.

Turski dronovi, trupe, mornarica i 10 000 sirijskih boraca (pripadnika terorističkih organizacija) koje je Turska prebacila iz Sirije, zaustavili su Haftarove snage na prilazima Tripoliju.

Potpuno poraženog generala Haftara u zaštitu je uzeo Egipat, koji ga je uz Ujedinjene Arapske Emirate i ruske vojne nedržavne snage podržavao i ranije.

Tursku ambiciju da u Libiji uspostavi vojnu bazu niko još nije osporio.

U ovom kontekstu vrijedi spomenuti i konfrontaciju sa Francuskom, opet zbog Libije, jer su Francuzi zaustavili teretni brod kako bi ga pregledali zbog sumnji da prevozi oružje u Libiju, ali je francuski vojni brod doslovce bio najuren od turskih fregata.

Sve u svemu, prije Erdogana Turska je razvijala odbrambene strategije. Od dolaska Erdogana na vlast Turska vodi ofanzivnu, često i agresivnu spoljnu politiku, koja podrazumijeva i vijne intervencije poput onih u Siriji i Libiji.

Kako će se sve to završiti?

Teško je dati odgovor na ovo pitanje. Erdogan igra na sve ili ništa, kao da smatra da mu je svaki dan života nakon neuspjelog puča čisti ćar. Turska može nastaviti da egzistira kao regionalna sila, ali Erdoganova politika Turskoj stvara sve više neprijatelja.

Veoma bremenita unutrašnjim problemima, Turska pod Erdoganom može doživjeti i potpuni krah, ne samo ekonomski već i politički u vidu podjele na nekoliko dijelova. Ukratko, Erdoganova politika se kreće ivicom noža.

U tom svjetlu treba posmatrati i pretvaranje Aja Sofije u džamiju.

Iz Bosne i Hercegovine su stigle osude Erdoganovog poteza. Profesori Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, Hilmo Neimarlija i Enes Karić, odluku o poništavanju statusa muzeja i vraćanja statusa džamije Aja Sofiji smatraju višestruko spornom.

“Smatramo da se ovaj čin ne može opravdati istorijskim razlozima i potrebama muslimana, da je simbolički kontraproduktivan i da je civilizacijski štetan”, istakli su Neimarlija i Karić.

U autorskom tekstu koji su prenijeli federalni mediji, dvojica profesora su naveli i da je “svijet danas povezan kao što nikada ranije nije bio i susretanje religija u miru i uzajamnom poštovanju preče je od međureligijskog nadmetanja u svakom trenutku i na svakom mjestu”.

Erdogan će biti i proći, a Aja Sofija će i dalje biti ono što je bila – pupak vasione.