Desanka Maksimović – lirik i akademik

29
Foto: Desanka Maksimović

Srpska pjesnikinja Desanka Maksimović (1898-1993), član Srpske akademije nauka i umjetnosti, čija se poezija odlikuje toplinom, senzibilnošću, neposrednošću, muzikalnošću i rodoljubljem, umrla je 11. februara 1993. godine.

Završila je Filozofski fakultet u Beogradu i bila profesor u Obrenovcu, Dubrovniku i Beogradu.

Djela: zbirke pjesama „Pesme“, „Zeleni vitez“, „Pesnik i zavičaj“, „Otadžbino, tu sam“, „Miris zemlje“, „Tražim pomilovanje“, „Nemam više vremena“, „Pesme iz Norveške“, „Letopis Perunovih potomaka“, „Ničija zemlja“, „Slovo o ljubavi“, priče „Ludilo srca“, romani „Otvoren prozor“, „Ne zaboraviti“, roman za djecu „Pradevojčica“, zbirka bajki i proze u stihu „Oraščići palčići“, putopis „Snimci iz Švajcarske“.

Putovala je širom tadašnje Jugoslavije i imala veliki broj prijatelja među piscima i pesnicima, a neki od njih bili su Miloš Crnjanski, Ivo Andrić, Gustav Krklec, Isidora Sekulić i Branko Ćopić.

Poezija Desanke Maksimović je i ljubavna i rodoljubiva, i poletna i mladalačka, i ozbiljna i osjećajna.

Čuvši za streljanje đaka u Kragujevcu 21. oktobra 1941, pjesnikinja je napisala jednu od svojih najpoznatijih pjesama „Krvavu bajku“, koja svjedoči o teroru okupatora nad nedužnim narodom i đacima u Drugom svjetskom ratu.