Predsjednik Milorad Dodik izjavio je da mu je pred Sudom BiH suđeno jer su u Sarajevu mislili da će ga presudom eliminisati, da će unitarna BiH postati stvarnost, istakavši da je to bila iluzija i da su izgubili oni koji su u nju vjerovali.
Dodik je u kolumni za beogradsku Politiku podsjetio da su samo dvojica Nijemaca, Adolf Hitler i Kristijan Šmit, u Evropi proglasili zakone bez ikakve parlamentarne procedured i da je upravo njemu suđeno prema Šmitovoj odluci.
Istakao je da iza svega nije stajala briga za ustav ni poredak, nego gola pohlepa – želja da se stavi šapa na prirodna bogatstva Republike Srpske.
Kolumnu predsjednika Milorada Dodika za Politiku pod naslovom „Zašto mi je suđeno“ prenosimo u cijelosti:
U posljednjih stotinu godina samo, na tlu Evrope, samo su dvojica Nijemaca svoje odluke bez ikakve parlamentarne procedure, proglasila za zakon. Adolf Hitler i Kristijan Šmit.
Možda to zvuči grubo, ali, nažalost, to je gola istina.
Zamislite ironiju: narodu Kozare, Gradine, Jasenovca i brojnih drugih stratišta, onima koji su preživjeli najstrašniju golgotu Drugog svjetskog rata, neko je ponovo želio da za upravnika nametne Nijemca.
Kristijan Šmit donio je odluku prema kojoj je meni suđeno odluku koja bi se mogla najkraće opisati kao „Odluka Kristijana Šmita o samom sebi“.
Sudili su mi po zakonu koji nije zakon, za djelo koje nije djelo. Sudili su mi jer nisam poštovao volju, a ne normu. Zakoni ne poznaju samovolju.
To je bio pravni i politički apsurd: da nelegalan i nelegitiman stranac, koga nije potvrdio Savjet bezbjednosti UN, sebi daje pravo da nameće zakone.
I da potom oni koji se usude da mu se suprotstave budu optuženi i osuđeni.
Njegove odluke nisu imale uporište ni u pravu ni u logici. Imale su jedino cilj da se slomi Republika Srpska i volja njenog naroda. Ključni čovjek iza svega bio je američki ambasador Majkl Marfi, postavljen od Bajdenove administracije.
On nije bio diplomata – bio je upravnik kolonije.
Kršeći sve diplomatske norme i konvencije, komandovao je i Šmitom, i strankama sarajevske „trojke“, i medijima, i nevladinim sektorom.
Bio je produžena ruka politike koja je željela da u ime „demokratije“ nasiljem završi nemoguću misiju – unitarizaciju BiH i ukidanje Republike Srpske.
Danas, kad čitamo prepiske koje su iscurile u javnost, vidimo koliko je ta mreža bila duboka – u entitetu Federacija BiH bošnjački kadrovi u politici, policiji i medijima mjerili su svoj uspeh po tome da li ih je Marfi pohvalio.
Bilo je jasno da će borba biti velika i da će ići do kraja onda kad su krenuli na imovinu Republike Srpske.
Jer, svaka samouprava u svijetu – bilo da je američka savezna država, njemačka pokrajina ili entitet u BiH – postoji zato što ima svoju imovinu.
Ono što Marfi nikad ne bi dozvolio za Njujork, a Šmit za Bavarsku, očekivali su da mi prihvatimo u Banjaluci.
Iza svega nije stajala briga za ustav ni poredak, nego gola pohlepa – želja da se stavi šapa na prirodna bogatstva Republike Srpske, na naše šume, reke rude i zemljište.
Imperijalne politike, ma pod kojom zastavom dolazile, uvijek imaju isti cilj: da kontrolišu i eksploatišu.
Da upravljaju tuđim resursima, dok iza kulisa djeluju organizacije poput USAID-a i evropskih birokrata koji se kriju iza fraza o reformama i demokratiji. Na to nismo pristali.
I tada je počeo proces koji je trebalo da zastraši Republiku Srpsku i mene lično – da nas paralizuje i ućutka. Ali potcijenili su nas.
Ja sam, prateći geopolitička kretanja i neumorno gradeći diplomatske odnose, znao da se svijet mijenja i da moram ići do kraja.
Nisu razumjeli da je naša odlučnost zavjet onih koji su ginuli u Odbrambeno-otadžbinskom ratu. Tu nema straha. Tu nema odustajanja. Jer pred tim zavjetom čast živi dovijeka.
Bošnjačka politička i medijska elita tada je likovala.
Sud je bio kao prepisan iz Kafke optužen bez krivice, presuđen bez dokaza.
Njima su obećali da će taj prljavi posao biti završen: da će presudom meni eliminisati mene, oslabiti SNSD, pronaći „poslušne“ Srbe kojima će glavni grad biti Sarajevo, a ne Banjaluka.
Da će, kroz pravosudnu predstavu, unitarna BiH postati stvarnost.
Ali to je bila iluzija. Oni koji su vjerovali u nju izgubili su.
Onda je došla promjena administracije u Vašingtonu.
Majkl Marfi je otišao, a Kristijan Šmit je ostao bez komandanta i počeo da djeluje kao karikatura samog sebe.
U isto vrijeme, opozicija iz Republike Srpske potrčala je u Sarajevo, u rezidenciju britanskog ambasadora, da ponudi kooperativnost i spremnost na saradnju ako ih dovedu na vlast. To je bio njihov kraj.
Jer SNSD nije samo partija – SNSD je institucija srpskog naroda.
Zakonito, odlučno, mirno i demokratski, oborili smo njihove planove. Republika Srpska nije poklekla. Doživjeli su politički nokaut.
Sama presuda koju su donijeli bila je politička deklaracija.
Njome su potpisali ono što su pokušavali da prikriju – da žele da ukinu Republiku Srpsku.
Ali, kao što se u svakoj velikoj borbi istina na kraju pokaže, tako se i danas vidi: oni koji su donosili presude sada se suočavaju s vlastitim porazom.
U trenutku dok pišem ovu kolumnu, svi ljudi i kompanije koji su bili na listi sankcija OFAC, po odluci nove američke administracije, skinuti su s tih lista. To je najbolja potvrda da smo pobijedili diplomatski, politički i moralno.
