Samo jedna pogrešna premisa je dovoljna da zaključak bude pogrešan. Dvije pogrešne premise najčešće ne daju ništa. Tako bih se u najkraćem osvrnuo na tekst Kurta Basuenera, na portalu Just Security, a tiče se nedavne posjeta Džejmsa O Brajena Sarajevu. Ništa! – istakao je u kolumni predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik.
Kolumnu predsjendika Republike Srpske prenosimo u cijelosti:
Basuener u tekstu pod nazivom „Dobrodošlo prilagođavanje kursa SAD ali sada je Zapadnom Balkanu potrebna rekalibracija politike“ pokazuje zavidno neznanje o osnovnim političkim dokumentima u BiH, poput Dejtonskog mirovnog sporazuma i Ustava BiH, kao njegovog sastavnog dijela, ali i sveukupnoj političkoj situaciji u BiH.
Tako Basuener tvrdi da „slovo Dejtona“ predviđa strane sudije, ali prećutkuje (u znanju ili neznanju) da slovo Dejtona predviđa i da oni moraju da odu pet godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Strane sudije Ustavnog suda BiH su još u BiH, a od potpisivanja Sporazuma prošlo je skoro trideset godina. Ovlaštenja visokog predstavnika u Aneksu 10 „slova“ Dejtona, (da ne bih napisao izvornog Dejtona što Basuener ne voli), nisu ona koja su visoki predstavnici koristili pozivajući se na bonska ovlaštenja, koja nisu predviđena Dejtonskim sporazumom, kako Basuener tvrdi. Bonska ovlaštenja (ovlaštenja koja koriste visoki predstavnici ponašajući se kao kolonijalni upravnici BiH) nisu ni u Ustavu BiH, niti u jednom od aneksa Dejtonskog sporazuma.
„Zapad treba da se suoči sa dugotrajnim neuspjehom svoje dosadašnje politke u BiH“, piše Basuener. Slažem se sa njim, samo što bih sugerisao da suočavanje počnu pitanjem da li dozvoljavaju puni suverenitet BiH, i zašto ne dozovoljavaju. A onda odmah nakon toga da se zapitaju da li je to glavni razlog zbog kojeg je BiH 30 godina nakon rata u ovakvoj situaciji.
Basuener se raduje što su SAD srušile sporazum domaćih, legalno biranih političkih predstavnika sva tri naroda, postignut nedavno u Laktašima.
Svako iole normalan bi ga upitao a šta SAD imaju sa unutrašnjim dogovorom legalno biranih političara u BiH o pitanju koje se tiče samo i isključivo BiH? Zar politika dogovaranja i konsenzusa nije imperativ svake suverene države, posebno složenih država kakva je BiH? Zar nas na dogovor i konsenzus ne pozivaju od 1995? Ili je dogovor O.K. ako je u skladu sa interesima pojedinih ambasadora čiji dolazak smo mi odobrili?
U tekstu u kojem ne krije žal za agresivnijim nastupom SAD u BiH, pa i regionu, gotovo čežnjivo se sjećajući bombardovanja SRJ, Basuener nam otkriva ono o čemu sam i sam više puta govorio, kao svoje iskustvo sa sastanaka u Vašingtonu.
„Nestala je svaka ambicija, nekada uobičajena u Vašingtonu, da se Dejton tretira kao prelazni aranžman, da se pokrene i olakša evolucija“, piše Basuener. Ono što je za nas Ustav BiH, najvažniji akt zemlje, po Basueneru bi trebalo da bude prelazni aranžman do evolucije. Evolucije koga ili čega? Da li bi bilo O.K. da SAD, na primjer, gledaju na njemački ustav kao na prelazni aranžman, i šta bi na to rekli Nijemci, živo me zanima?
Dobro je da je ova Basuenerova teza, koja je nažalost tačna (za razliku od velike količine netačnih u tekstu), izašla na vidjelo. Kako zbog spoljnopolitičkih aktera, kako zbog lokalnih političara u BiH koji bi se podsmijavali dok bih pokušao da im objasnim šta sam lično čuo od visokih službenika Stejt departmenta svojevremeno. Da je muslimanima obećano više, samo da potpišu Dejton, a da će im to više, u implementaciji Sporazuma, obezbijediti SAD.
U svjetlu susreta američkog i njemačkog predsjednika koji bi trebalo da se održi 9. februara 2024, Basuener poziva na rekalibraciju transatlantske politike na Balkanu. Bilo bi zanimljivo da smo pročitali šta je po Basueneru kalibracija politike prema ovom regionu.
Da sam maliciozan pomislio bih da Basuener misli na upotrebu oružane sile, jer je s dozom čežnje u tekstu pominjao bombardovanje Jugoslavije 1999, za koje je ustvrdio da je to bio „oslonac politike koja je uvjerila građane regiona u bezbjednost i olakšala napredak“. Basuener piše da je odsustvo takve politike (vojne intervencije), izazvalo demokratsku regresiju. Iz čega se može zaključiti da Basuener priziva pojačano vojno prisustvo i ako treba upotrebu oružane sile da se BiH i region dovedu u „demokratsku“ progresiju , po mjeri SAD, EU ili Kurta Basuenera.
Kurt Basuener nije samo muslimasnki lobista. On je neznalica koja pokušava da neznanjem oblikuje javno mnijenje ili javne politike onih koje poziva da izvrše „reviziju kolektivne politike zasnovane na demokratskim vrijednostima“. On nije prijatelj ni istine, ni BiH.
Onoliko koliko zna o Ustavu BiH, Dejtonskom sporazumu ili političkim prilikama u BiH toliko zna i o meni. I upravo iz tog „znanja“ i govori.
Vjerujem da svjetski lideri imaju kredibilnije i upućenije saradnike.
