Dostojevski – veliki ruski književnik, romanopisac i novelist

26
Foto: wikimedia.org

Na današnji dan, 11. novembra 1821. godine, u Moskvi je rođen je Fjodor Mihailovič Dostojevski, veliki ruski književnik, romanopisac i novelist.

Sin ljekara Mihaila kojega su navodno ubili vlastiti kmetovi zbog okrutnog ponašanja i mučenja i Marije Fjodorovne koja je preminula od tuberkoloze kada je imao 16 godina, Fjodor je pripadao nižem plemstvu i završio je vojno-inženjerske studije u Petrogradu, ali rano odlučuje da se posvetiti spisateljstvu.

Njegova porodica, koja je vodila porijeklo od stare ugledne litvanske plemićke loze, poštovala je stare običaje i pridržavala se svetih obreda, te je zbog toga Dostojevski imao mogućnosti da upozna velike spomenike ruske arhitekture i narodnog slikarstva. Veliki uticaj na Dostojevskog ostavila je knjiga po kojoj ga je majka učila da čita i piše – zbornik priča iz Starog i Novog zavjeta. On je u njima vidio izuzetne tvorevine pune dramatike i lirike.

Mladi Dostojevski pokazivao je sklonosti prema antičkoj kulturi koju je na nabolji mogući način upoznao preko Šilera, Getea i nezaobilaznog Puškina. Naročito je značajno njegovo interesovanje za Puškina koji je maestralno objašnjavao ruski duh, ali je Dostojevski rano zavolio i ljude od moralnog podviga, nosioce čistog srca i visokih ideala. Godine 1846. pojavio se njegov prvi roman u formi epistolarne proze „Bijedni ljudi“, koji je dobio odlične kritike, a kritičar Visarion Belinski je izrekao čuvenu karakterizaciju: „Rođen je novi Gogolj!“.

Dostojevski je uhapšen 23. aprila 1849. pod optužbom da je učestvovao u revolucionarnim aktivnostima protiv cara Nikolaja Prvog, a već 16. novembra osuđen je na smrt zbog djelovanja protiv vlasti u okviru grupe intelektualaca, tzv. Kruga Petraševskog.

Presuda je glasila: „Inžinjerski poručnik F. M. Dostojevski, star 28 godina, zbog učešća u zločinačkim planovima i pokušaja širenja brošura i proklamacija štampanih u tajnoj štampariji – osuđuje se na smrt strijeljanjem“.

Poslije sadističke farse lažnog strijeljanja gdje su mu vezane oči i kada je ostavljen na hladnom vremenu da čeka na hitac odreda za strijeljanje, Dostojevski je pomilovan i upućen na osam godina prisilnog rada u radnom kampu Katorga u Omsku, u Sibiru.

Godine 1854. pušten je iz zatvora da bi služio u Sibirskom regimentu, gdje je proveo narednih pet godina kao poručnik u današnjem Kazahstanu.

Taj period se smatra za prekretnicu u njegovom životu. Napustio je ranije političke stavove i vratio se tradicionalnim ruskim vrijednostima. Postao je ubijeđeni hrišćanin i veliki protivnik filozofije nihilizma. U to vrijeme je upoznao i Marju Dmitrijevnu Isajevu, udovicu prijatelja iz Sibira, kojom se zatim oženio.

Godine 1860. vratio se u Sankt Peterburg, gdje započinje nekoliko neuspješnih književnih časopisa sa svojim bratom Mihailom. Dostojevski biva izuzetno potresen smrću supruge, 1864. godine, i odmah zatim i smrću svoga brata. Taj period u životu Dostojevskog, obilježen je depresijom, financijskim problemima i oskudicom uslovljenom kockarskim dugovima.

Nedugo zatim, Dostojevski ulazi u stvaralački najproduktivniji period. Između 1864. i 1881 napisao je svoja najveća antologijska djela.

Godine 1866. objavljuje roman „Zločin i kazna“, njegovo tehnički najsavršenije djelo, o ideološki motivisanom ubistvu sa centralnim likom Rodionom Raskoljnikovim, prototipom Ničeova nadčovjeka. U romanu, Dostojevski uvodi novi postupak pripovijedanja u književnosti, tzv. unutrašnji monolog, dijalogizam, kojim na sasvim novi način prikazuje psihološku problematiku romana. „Zločin i kaznu“ napisano je u rekordno kratkom roku i brzo objavljeno da bi isplatio kockarske dugove, a pošto ih je otplatio ponovo je ostao bez novca. Roman mu je donio slavu, ali ga nije spasio bijede.

Među njegovim najznačajnim ostvarenjima su i romani: Idiot (1868), Zli dusi (1872), Mladić-žutokljunac (1875), i njegovo najopsežnije posljednje veliko djelo Braća Karamazovi (1881), roman u kojem je sublimirao sve svoje opsesivne teme.

Dostojevski je 1877. održao počasni govor na sahrani pjesnika Nekrasova, koji je tada pobudio mnoge kontroverze, a godine 1880. održao je poznati Puškinov govor na otvaranju spomenika Puškinu u Moskvi.

Preminuo je u Sankt Peterburgu 1881. godine od posljedica krvarenja izazvanog epileptičnim napadom. Sahranjen je na groblju Tihvin pri manastiru Aleksandar Nevski.

Koliko je Dostojevski bio važan za svoj narod i za svoju zemlju, pokazuje podatak da je na njegovoj sahrani bilo više od 40 hiljada ljudi, pretežno omladine i studenata.

Na grobu Fjodora Dostojevskog i danas stoji epigraf iz romana „Braća Karamazovi“: „Zaista, zaista vam kažem, ako zrno pšenično padnuvši na zemlju, ne umre, onda jedno ostane; ako li umre, mnogo roda rodi“.