Piše: Branko Dumanovski
Povrh našeg grada leži groblje posvećeno hrabrim borcima protiv fašizma, među kojima su se istakli jugoslovenski partizani, borci koji su se bez straha suprotstavili zlu kako bi donijeli slobodu i pravdu. No, nažalost, pored ove svete zemlje, suočavamo se s ozbiljnim problemom – smećem koje narušava dostojanstvo ovog mjesta i odražava nepoštovanje prema onima koji su dali svoje živote za našu slobodu.
Ne samo da smo svjedoci prisutnog smeća koje zagađuje okolinu groblja, već se suočavamo i s ozbiljnom nekulturom i zanemarivanjem higijene. Umjesto da se posvetimo očuvanju ovog mjesta kao simbola hrabrosti i požrtvovanja, svjedoci smo nonšalantnog odnosa prema očuvanju čistoće i poštovanju prema precima.
Partizansko groblje bi moralo biti sveto tlo, mjesto na kojem se odaje počast onima koji su hrabro stali protiv fašizma. Umjesto toga, gomile smeća i nepoštovanje prema ovom mestu postali su sramotna stvarnost. Naši preci zaslužuju bolje, a mi im dugujemo barem osnovno poštovanje očuvanjem higijene i čistoće.
Ovo nije samo problem lokalne zajednice, već i moralni imperativ svakog pojedinca da očuva sjećanje na one koji su se žrtvovali za našu slobodu. Nije dovoljno samo sjetiti se njihove hrabrosti jednom godišnje; trebali bismo izražavati poštovanje kroz svakodnevna djela, uključujući očuvanje čistoće okoline groblja.
Inicijative za čišćenje okoline, podizanje svijesti o značaju očuvanja ovog mjesta i obrazovanje mladih o herojskim djelima naših predaka ključni su koraci ka očuvanju naslijeđa. Lokalne vlasti, zajedno s građanima, trebaju raditi zajedno kako bi se stvorila atmosfera poštovanja prema ovom mjestu i prema ljudima koji su položili svoje živote za našu slobodu.
Smeće oko bilo kojeg groblja ne smije ostati neprimjećeno. To je ne samo pitanje čistoće već i pitanje duše našeg društva. Ako želimo poštovati i očuvati naslijeđe onih koji su se borili protiv fašizma, moramo početi s malim koracima – čišćenjem okoline, podizanjem svijesti i odgovornim ponašanjem prema mjestima koja simbolizuju hrabrost i slobodu.
Svakome ko živi u Banjaluci poznato je da tu leže i naši najmiliji koji direktno nemaju veze sa NOB-om. Da li su i oni zaslužili divlje deponije na samom prilazu kapiji groblja? Znamo li ko je nadležan za higijenu na ovom mjestu? Da li smo ipak svi nadležni; neki formalno a neki sugrađani moralom i pijetetom koji u ovom slučaju izostaju, popraćeno sveprisutnom nekulturom?
Trenutno izgleda kao da niko nije nadležan. To me podsjeća na ono „Zašto Tito nikad nije pokušao da oslobodi Jasenovac?“ Iako to nije istina, valjda su partizani na čelu sa Titom „srbožderom“ jedini bili nadležni za oslobođenje logora Jasenovac.
Njih i nas nema više ko da oslobodi… smeća.
