Kada pomenemo ime Horhea Luisa Borhesa, mnogi (bilo da o tome svjedoče zapisi ljudi koji su ga poznavali ili utisak koji su ljudi stekli dok su čitali njegova djela i intervjue), rekli bi da je bio skromni genijalac, koji je ponajviše mario da svijetu podari čudesa u riječima.
Čudesa je i stvarao, pričama i pjesmama, pisao je kritiku, miješao je žanrove, bio je tvorac lationameričke fantastike i pisac koji je mnogo uticao na tokove savremene svjetske književnosti. Od njegovog odlaska ovog juna prošlo je 35 godina, a ono što je iza njega ostalo i danas zadirkuje čitaoce i proučavaoce njegovog djela i vjerovatno negdje inspiriše neke nove, mlade autore, kako je i za života činio. Uticao je na Markesa, Kortasara, Ljosu i mnoge druge.
Borhes je rođen u Buenos Ajresu 24. avgusta 1899. godine. Usmjeravanje ka umjetnosti započeo je u djetinjstvu, zahvaljujući velikoj porodičnoj biblioteci, u kojoj su bila djela na engleskom i španskom jeziku.
Sa devet godina preveo je „Srećnog princa“ Oskara Vajlda. S porodicom se preselio u Pariz 1914. godine. Tamo je naučio francuski jezik, te počeo da se zanima za filozofiju i da izučava djela velikih autora 19. vijeka. Borhes se nakon toga preselio u Švajcarsku, a zatim, 1919. godine, u Španiju, gdje počinje aktivnije da se bavi svojim životnim usmjerenjem posvećenim umjetnosti – pisanjem.
Počeo je poezijom, da bi kasnije prešao na prozu. U tom periodu vratio se u Argentinu, gdje je osnovao časopise „Proa“ i „Prizma“, a kasnije se opet vratio životu u Evropi. Borhes je krajem pedesetih godina prošlog vijeka potpuno oslijepio. Uprkos tome, on je nastavio svoj rad, onako kako je bilo moguće. Bio je čovjek kojeg je zanimala metafizika i spoznavanje ovog svijeta. Njegova interesovanja usmjerena na nauku, mitologiju, teologiju, uz elemente fantastike i filozofska i društvena promišljanja, prožimala su sva njegova djela. Bio je posvećenik umjetnosti, doslovno, od najmlađeg doba, do smrti.
– Raj sam oduvijek zamišljao kao svojevrsnu biblioteku – govorio je svojevremeno Borhes, a ovo je vjerovatno jedna od najcitiranijih rečenica koje su zabilježene, a koja je i jedna od rečenica koje savršeno opisuju snagu njegove posvećenosti i ljubavi prema pisanju, stvaranju i stalnom proučavanju nepoznatog u svijetu i u samom sebi.
O tome kakav je Borhes bio svjedoči i Mario Vargas Ljosa svojim bilješkama o Borhesu. U knjizi „Pola veka s Borhesom“, djelu najnovijeg datuma posvećenom ovom argentinskom književniku, koje će uskoro objaviti „Laguna“, a čiji odlomci su dostupni na sajtu ove izdavačke kuće, on bilježi kako je Borhes bio pristojan čovjek, za kojeg se mogao zakleti da nosi košulju i kravatu stalno, iako ne izlazi iz kuće.
– Baš kao njegova skromnost, Borhesova učtivost je više književno sredstvo nego vrlina. U suštini, vrlo dobro zna da je genije, mada, za skeptika poput njega, tako nešto nema nikakvog značaja – piše Ljosa u svojoj knjizi.
Nisu ga zanimali zapisi drugih o njemu, a svoje knjige nije držao na policama pored onih koje je čitao. Živio je skromno, u stanu, u sobi koja je više ličila na ćeliju, kako Ljosa bilježi.
Među Borhesovim najpoznatijim djelima su „Istorija vječnosti“, „Alef“, „Sveopšta istorija beščašća“, „Maštarije“ i druga, a vjerovatno je najpoznatiji po kratkoj priči „Čekanje“.
– Sećam se svog iznenađenja i radosti kad je, pre mnogo godina, prodao za godinu dana trideset sedam primeraka moje knjige “Istorija večnosti”. Želeo sam lično da zahvalim svakom kupcu, i da im se pojedinačno izvinim. Istina je, takođe, da se trideset sedam kupaca može zamisliti, dakle, to je trideset sedam osoba sa ličnim odlikama, biografijama, adresama, bračnim stanjem i tako dalje. Ako čoveku pođe za rukom da proda hiljadu ili dve hiljade primeraka, to je, naprotiv, tako apstraktno kao da nije prodao nijednu – izjavio je Borhes, kako je zabilježeno u odlomku Ljosine knjige o Borhesu, koju je proveo Branko Anđić.
O njemu su, kako je poznato, pisali mnogi, bilo da su se zanimali za njegovu književnost ili za njegovu ličnost, a s obzirom na to da je, uprkos prilično povučenom načinu života, njegov život bio često turbulentan i ispunjen raznim nedaćama. Vjerovao je u humanost i intelektualnu moć individualca. Političare je smatrao lažovima, jer, kako je govorio, to im je i bio posao. Suprotstavljao se komunizmu, marksizmu i peronizmu, a totalitarne režime smatrao je tiranijom. Interesovao se za idealizam, a iako je pisao kritike, eseje, priče i prevodio djela, u poznim godinama govorio je da ima osjećaj da je bio posvećen samo poeziji.
– Sada, na kraju mog književnog puta, imam utisak da sam oduvek negovao samo jedan rod: pesništvo. Samo što se pesništvo često izražava u prozi, a ne u stihu. Ali kako sam pre desetak godina izgubio vid, a ja mnogo volim da proveravam, prepravljam ono što pišem, sad sam se vratio stihovanom obliku pesništva – njegove su riječi.
Borhes je preminuo 14. juna 1986. godine od raka jetre, a sahranjen je u Ženevi.
