Izetbegović: Isporučitelj BiH koji bi u Ustav unio i vlastite osvajače

1
Foto: Aleksandar Golić/RAS Srbija

Piše: Ivan Urkov | Poskok

Kad Bakir Izetbegović govori o „pravdi“, čovjek ima osjećaj da se u pozadini negdje čuje eho iz carigradskog harema, zvuk topuza i miris baruta iz vremena kad su tu istu pravdu na Balkanu dijelili janjičari. Jer sve što Bakir traži od svijeta — i Istoka i Zapada — zapravo je isto: da se njihovi pohodi, njihove okupacije i njihovi genocidi, konačno priznaju kao „istorijska prava Bošnjaka“.

Da budemo precizni — on zapravo moli da se u Ustav BiH unesu Turci, Austrijanci i Nijemci. Ne kao okupatori, nego kao duhovni očevi nacije.

Da se, recimo, članom 1a prizna osmanska uprava kao temelj bosanske državnosti („jer smo tada imali begove. Imali smo i kmetove i ubijali smo ih i postali većina al’ ko ih jelte…“).

Da članom 2 postane jasno da austrougarska aneksija nije bila okupacija, nego „evropska civilizacijska misija“.

I da članom 3 Treći Rajh postane samo „nesretno razdoblje u kojem su Bošnjaci, eto, morali preživjeti – i baš nas briga što su Srbi morali umrijeti“.

Nije to ironija. To je politička doktrina SDA: svaka imperija koja ih je uzdigla – sveta je. Samo problem nastaje kad te imperije odu. Jer čim nestane velikog gospodara, Bakir ostaje sam, s iluzijom da je i dalje kalif.

On danas u Briselu vidi novu Istanbulsku portu, u Vašingtonu novi Beč, a u Ankari – stari, dobri Stambol. Zato on nikad ne govori o Bosni kao državi tri naroda, nego kao o „teritoriji većinskog naroda koji čeka povratak svoga poretka“. Otuda i njegova fascinacija imperijama: sve dok dolaze „odozgo“, može ih prepoznati kao autoritet. Kad vlast treba dijeliti s Hrvatom i Srbinom, Bakir se gubi — jer ne zna funkcionisati bez gospodara. Zato kaže „to će se promijeniti“. Kako? Tako što će Srbi i Hrvati dokinuti sebe ili će od OHR-a izmoliti dekret da ih dokine? Odgovor je ovo drugo. Tako funkcioniše funkcioner Bakir. Freelancer džihada.

Ironija je da se Izetbegović u svojim snovima bori protiv „agresora“, ali zapravo moli da ga agresor ponovo osvoji. Da mu neko opet napiše zakone, uspostavi red, pa makar i krvav, samo da ne mora pregovarati s „nevjernicima“ iz zapadne Hercegovine ili s „šizmatikom“ iz Banjaluke. BiH u kojoj bi Bakir pisao ustav, izgledala bi kao osmanski sandžak u kojem se Bošnjak može popeti samo do položaja subaše. Oni koji nisu njegovi — ili bi nestali, ili bi morali učiti istoriju iz njegovog molitvenika.

Ali zato, paradoksalno, on i danas sanja imperijalno. Sanja kako će jednog dana, na ruševinama Dejtona, podići svoj sultanat od Sarajeva do Kladuše. Sanja kako će u ustavu pisati: „Bosna je država dobrih Bošnjaka, koju su vijekovima usavršavali Turci, Austrijanci i Nijemci“.

Jedina stvar koju ne sanja – jeste slobodna Bosna. Bosna njenih naroda. Za njega je samo jedan narod u Bosni. I dok je drugih slobodnih naroda u njoj ona je po njemu okupirana.

Jer u slobodnoj Bosni Bakir ne zna gdje bi sjedio. Bez cara nad sobom, ne zna biti ni vođa.

Sve to skupa zove se izdajništvo Bosne. A onaj ko to javno zagovara izdajnik je ove zemlje.

Primetno nit on niti Komšić, za svoje protivustavno djelovanje od tog smeća što OHR-om se zove, nikada nisu dobili niti smanjeno vladanje.

Zašto? Pa valjda je jasno. OHR nije medijator niti tumač. Nego imperija. Imperija koja će se morati promijeniti. On. Ne Bosna.