„Ja sam pisac-bastard dospio niotkuda“ – 85 godina od rođenja Danila Kiša

9
Foto: Portret/Ratko Šoć

Za sebe je govorio da je „posljednji jugoslovenski pisac“, poslije afere sa „Grobnicom za Borisa Davidoviča“ umjesto disidentstva izabrao je „džojsovsko progonstvo“. Danilo Kiš bi danas slavio 85 rođendan, prije 55 godina po prvi put su objavljeni „Bašta, pepeo“, a ove godine je i pola vijeka od prvog izdanja „Ranih jada“.

O Kišu je kao o malo kom našem piscu napisano nebrojeno knjiga, seminarskih, diplomskih, magistarskih pa i doktorskih radova. Polemičar o kome su mnogi polemisali, liričar koji se odrekao poezije radi proze, dokumentarista čije je glavno književno oruđe ironija.

Sa podjednakom strašću o njemu su pisali i oni koji ga vole i koji ga preziru, i oni koji ga osporavaju i oni koji ga cijene.

Čitava biblioteka naspram, po stranicama skromne, piščeve ostavštine. Ipak, o Kišu je najpoštenije pisao sam Kiš, precizno kao dokumentarista i dovoljno zaigrano da se ne osjeti granica između fikcije i zbilje.

„Moj je otac ugledao svijeta u zapadnoj Mađarskoj, a završio je trgovačku akademiju u mjestu rođenja izvesnog gospodina Viraga koji će, milošću gospodina Džojsa, postati slavni Leopold Blum. Mislim da je izvesna liberalna politika Franje Josipa II kao i želja za integracijom navela moga dedu da svom još maloletnom sinu mađarizuje prezime; mnoge pojedinosti iz porodične hronike ostaće, međutim, zauvijek nerazjašnjene: godine 1944. moj otac kao i svi naši rođaci biće odvedeni u Aušvic, odakle se skoro niko od njih neće vratiti.

Među mojim precima sa majčine strane nalazi se jedan legendarni crnogorski junak, koji će se opismeniti u svojoj pedesetoj godini i slavi svoga mača dodati slavu pera, kao i jedna “amazonka”, koja je iz osvete posekla glavu turskom nasilniku. Etnografska rijetkost koju predstavljam izumrijeće, dakle, sa mnom.“

Povodom Kišovog rođendana, a u godini jubileja od objavljivanja knjiga „Rani jadi“ i „Bašta, pepeo“, na tribini u Narodnoj biblioteci Srbije o Kišu su govorili režiser Aleksandar Mandić, pjesnik i izdavač Gojko Božović i književne kritičarke i teoretičarke Tamara Krstić i Irena Javorski.

Polazeći od piščeve rečenice „ja sam pisac-bastard dospio niotkuda” reditelj Aleksandar Mandić kaže da je Kišu, iako je često pisao literarna pisma, u stvarnosti bilo teško da ih sroči zbog čega su njegova pisma rijetka i malobrojna.

Za Kiša je pisanje podrazumijevalo distancu, iskošen pogled, često ironiju kako bi uspostavio kontakt sa unutrašnjim refleksom, bićem.

Za Tamaru Krstić, Kiš, pišući sve vrijeme, pokušava da odgovori na pitanja ko je i zašto, i sve ono što on jeste u svom prisustvu i u svom odsustvu.

U svojim djelima Kiš otkriva sopstveni identitet, ali i identitet književnosti. Svaka odrednica za Kišovo stvaralaštvo donosi novo čitanje, a svaka njegova knjiga proističe iz one prethodne. Stil, jezik i sve ono što njegova književnost čini zapravo su dio jedne zamišljene Kišove enciklopedije.

Gojko Božović smatra da je za Kiša literatura uznošenje, tren u trivijalnosti života što može da se rekonstruiše iz njegovih eseja kao „posljednje pribežište zdravog razuma“.

Svaka Kišova knjiga prožeta je lirskom ekspresijom. Bio mu je potreban patos koji je primirivao ironijom kojom je zatim razarao svaku temu. Čak i kada je riječ o autobiografskim događajima. Tako je svoj „Porodični ciklus“ nazivao „porodični cirkus“.

Ne dekonstruiše, već destabilizuje

Kiš je, prije svega, bio modernista, a tek možda u dalekom smislu postmodernista, iako mu se to često pripisuje, smatra Irena Javorska.

Iako je prezirao i imao otklon od politike i političara, Kiš je danas i koristan i aktuelan, posebno kada je riječ o politici. „Njegov dokumentaristički način pisanja prisutan je i kada je riječ o logoru i kada je riječ o autobiografskoj prozi“.

Uz pomoć ironije i otklona on uspijeva da govori i o onome što je nepredstavljivo, a to je ta strašna stvarnost. On je ne dekonstruiše, već destabilizuje.

Bilo kada piše o Aušvicu, bilo kada razgovara sa logorašicama sa Golog otoka on istražuje mehanizme užasa koje politika prouzrokuje, insistirajući na detaljima a ne na emocijama, postavljajući scenografiju cirkusa u kojoj se taj zapanjujući užas odigrava.

Zbog toga je čitanje Kiša, kako je to opisao Gojko Tešić, kao kada u najgušćem mraku upalite svijeću, kao kada se susretnete sa nečim što je i zastrašujuće i neodoljivo.

Čitati Kiša znači čitati o životu i smrti, bašti i pepelu.