Kako je jedan Srbin spriječio bošnjačke članove Predsjedništva u blokadi izgradnje hrvatskog mosta

71
Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija

Piše: poskok.info

Ovovremenim hrvatskim generacijama oduzeto je pravo pozitivnog sjećanja na sve što je srpsko. Pa se svako komplimentiranje nekom Srbinu ili neantisrbovanje u jednog dijela Hrvata shvaća kao duševni poremećaj. No, car Dušan volio je Hrvate. I Hrvati su voljeli njega. Samo što tada centar Hrvatske nije bio Beč, niti srbofobični Zagreb nego su kraljevi Hrvata stolovali daleko južnije. Oko Nina i Zadra. Dubrovnik je bio nešto kao mjesto sastajališta te dvije bratske nacije.

U svojim najslavnijim danima kada srpski car Dušan s vojskom osvaja gotovo cijelu Grčku, pa zamalo da je i iskorjenio Turke Sedžluke, on ostavlja svoju caricu na čuvanje Dubrovčanima.

Pri povratku s pohoda, nakon slavnih bitki srpske države, koja se tada proširila do svojih maksimalnih granica na jugu, Dušan Dubrovčanima poklanja poluotok Pelješac, koji će se kasnije , spajanjem Dubrovačke Republike i Dalmacije s užom Hrvatskom naći u sastavu Hrvatske. Pa tako i današnje Hrvatske.

Vjerojatno prosječan štovatelj Ante Pavelića pojma nema da je Pelješac srpski poklon Hrvatima. Kao što pojma nema da je srpska vojska, pod vodstvom Aleksandra Karađorđevića, našeg posljednjeg kralja , te Stjepana Radića, sjedinila Dalmaciju s Hrvatskom i obranila obalu Hrvata od nadolazećih Talijana. Niti pojma imaju da Slovenci s ponosom danas istuču srpske vojskovođe koje su 1918 stale u obranu hrvatskog, slovenskog i bošnjačkog naroda te nam pomogle stvoriti našu prvu modernu slobodnu državu.

Sve to je izbrisano iz hrvatske povijesti jer je hrvatski nacionalizam iskompleksiran srpstvom, dok se svojski trudi dodvoriti onim silama koje su doslovce zamalo uništile naš narod. Mlecima, Mađarima, Njemcima, Austijancima i Turcima.

Odnosi naših naroda na Balkanu prije upliva stranih sila u srednjem vijeku bili su i više nego idilični. I naravno da bi ovo danas bila jedna država da velike sile ovdje nisu radile svoja koljiva.

Povijest pamti pomaganje kralja Tomislava Srbima, i Srbi bez kompleksa danas drže njegovu bistu u svom Parlamentu u Beogradu. Povijest tako pamti i Dušanovu oduševljenost Hrvatima.

A povijest će pamtiti i Dodika. Kao srpskog lidera koji nije dao da negatori hrvatstva u BiH, ponižavaju Hrvate i Hrvatsku na međunarodnoj sceni. I koji je imao tu čast da odblokira spajanje poluotoka kojeg je srpski car, najveći srpski vladar svih vremena, poklonio zemlji Hrvata. I svom voljenom Dubrovniku.


U martu 1994. u Vašingtonu je postignut okvirni sporazum o uspostavljanju hrvatsko-bošnjačke Federacije u Bosni i Hercegovini, do danas poznat pod nazivom Vašingtonski sporazum. Jednom od njegovih odredbi, koju su potpisali predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, predviđeno je i sklapanje međudržavnog Sporazuma o posebnim odnosima između Republike Hrvatske i Federacije Bosne i Hercegovine.

U vrijeme sastavljanja ovog sporazuma među njegovim akterima počelo se razgovarati o tome na koji će se način u budućnosti odvijati promet kroz Neum, tada jedini cestovni prolaz kojim se na krajnjem jugu moglo iz Hrvatske doći u Hrvatsku te koji će biti status luke Ploče. Dogovoren je i Sporazum o Luci Ploče i nesmetanom prolazu kroz Neum koji će biti potpisan četiri godine poslije u sklopu Sporazuma o posebnim odnosima između Republike Hrvatske i Federacije Bosne i Hercegovine, ali nikad nije ratifikovan u Saboru. Njime je, praktično, Bosni i Hercegovini omogućeno neometano korištenje Luke Ploče i svojevrsni protektorat nad njom, dok je Hrvatska zauzvrat dobila pravo neometanog prolaza ljudi i roba cestovnim koridorom kroz Neum. Ta će odredba godinama kasnije biti tačka razdora između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a u konačnici će insistiranje vođstva BiH na gradnji koridora do Ploča i dovesti do konačne odluke o gradnji Pelješkog mosta, piše Jutarnji.hr.

Bošnjačka politička vođstva BiH na svaki su spomen gradnje mosta podizala veliku političku buru. Tvrdilo se kako Hrvatska njegovom gradnjom Bosni i Hercegovini zatvara prolaz prema otvorenom moru i da prvo treba utvrditi granicu između dviju država. Istovremeno je od Hrvatske konstantno traženo podizanje visine mosta. Tako se s prvotnih 30 došlo na 55 metara. Godine 2007, kada je odabran izvođač za gradnju mosta, Predsjedništvo BiH usvaja zaključak kojim i službeno od Hrvatske traži da zaustavi gradnju Pelješkog mosta dok se ne riješi otvoreno pitanje vezano uz identifikaciju morske granične linije i pristupa BiH otvorenom moru. Hrvatska Vlada zahtjev odbija.

Godine 2012. i 2013. bile su vrijeme žestokog hrvatskog lobiranja unutar Evropske komisije da Brisel prihvati finansiranje gradnje mosta. S druge strane, bošnjački političari iz Bosne i Hercegovine pokušali su to onemogućiti. Siniša Hajdaš Dončić danas tvrdi kako je tadašnji evropski komesar za regionalnu politiku Johanes Han bio veliki protivnik gradnje mosta i zagovarao je argumente Bosne i Hercegovine da Hrvatska njegovom gradnjom krši međunarodno pravo izlaza na otvoreno more BiH.

– Tek dolaskom Korine Kretu na položaj komesara za regionalni razvoj i Violete Bulc, kao komesara za saobraćaj, stvari su se počele mijenjati u korist Hrvatske – prisjeća se Hajdaš Dončić.

Godine 2018, paralelno s početkom gradnje mosta, pokrenut je posljednji pokušaj BiH da zaustavi gradnju mosta. Iako je Evropska komisija odobrila finansiranje te potvrdila kako Hrvatska njegovom gradnjom ne krši međunarodne zakone, iz Sarajeva stiže najava tužbe protiv Hrvatske Međunarodnom sudu za pravo mora u Hamburgu. Glavni je argument bošnjačkih lidera da će Pelješki most spriječiti ulazak većih plovila u akvatorij Neumskog zaljeva, ali i ugroziti pristup BiH otvorenom moru.

Iz Hrvatske odgovaraju kako se gradnjom mosta ne krše prava BiH o neškodljivom prolazu te da se most gradi na hrvatskom teritoriju, 500 metara od privremene crte razgraničenja koja se primjenjuje. Službeni Zagreb javno demonstrira smirenost i želju za smirivanjem tenzija. No, iza zatvorenih vrata smišlja se plan kako onemogućiti Bosnu i Hercegovinu da krene u postupak podnošenja tužbe jer bi i sam proces, bez obzira na konačnu presudu, bio kamen oko vrata projektu, ali i državnoj politici.

Bošnjačke stranke pokrenule su inicijativu u Parlamentu BiH o zaustavljanju radova na Pelješkom mostu dok se ne riješi pitanje morske granice kod Neuma. Za tu inicijativu važan je bio ishod glasanja u Domu naroda, u kojem bošnjačke stranke nemaju većinu, a hrvatski poslanici uz pomoć Stranke nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske, mogu srušiti inicijativu i podržati gradnju mosta.

Stoga je službeni Zagreb upravo Milorada Dodika vidio kao glavnog saveznika u onemogućavanju tužbe te je počela operacija „Most za most“. Miloradu Dodiku Pelješki most politički i geostrateški ne znači ništa, ali mu je važan novi most Gradiška preko rijeke Save, najkraći i najbrži izlaz Republike Srpske u Evropsku uniju. Za Hrvatsku, pak, taj most nije od vitalnog značaja. U tom kolopletu interesa Milorad Dodik i Hrvatska našli su se na istoj strani. Službeni Zagreb odlučio je Dodiku ponuditi brzu gradnju mosta Gradiška za podršku u gradnji Pelješkog mosta i blokiranju prijedloga o podizanju tužbe protiv Hrvatske u Predsjedništvu BiH. Dogovor je brzo sklopljen. Dodik je od hrvatskog ministra mora, prometa i infrastrukture dobio garancije da će Zagreb finansirati gradnju pola mosta Gradiška i da će u najkraćem roku biti raspisan konkurs za izvođače radova, a Dodik je obećao podršku svoje stranke gradnji Pelješkog mosta u Parlamentu BiH i blokadu prijedloga tužbe u Predsjedništvu.

Nakon što je u Domu naroda propala inicijativa za zaustavljanje radova na Pelješcu, članovi Predsjedništva BiH trebalo je da donesu zaključak o podnošenju tužbe. U novembru 2018. godine formira se novo Predsjedništvo u koje ulaze Željko Komšić, Šefik Džaferović i Milorad Dodik, koji je prvi od njih predsjedavajući.

Pet mjeseci poslije, 16. marta 2019, u Sarajevu se održava sjednica Predsjedništva, a jedna od tačaka dnevnog reda je prijedlog zaključka kojim se Hrvatska poziva da zaustavi gradnju Pelješkog mosta te da se razgovorom riješe sva otvorena pitanja. U suprotnome, BiH će pokrenuti postupak mirenja, a bude li to potrebno, pokrenut će postupak pred Međunarodnim sudom za pravo mora. Zaključak mora biti jednoglasno usvojen.

Za njega su glasali bošnjački članovi Predsjedništva Željko Komšić i Šefik Džaferović, a Milorad Dodik bio je protiv te se pozvao na pitanje vitalnog nacionalnog interesa. Istog tog dana kada je Dodik u Sarajevu branio Pelješki most kao vitalni interes srpskog naroda, u Zagrebu je svečano potpisan ugovor s izvođačima radova za gradnju mosta Gradiška. Dodik je od Narodne skupštine Republike Srpske zatražio da dvotrećinskom većinom podrži njegov stav čime odluka Predsjedništva automatski postaje nevažeća. Skupština je to podržala i time je spriječena posljednja mogućnost Bosne i Hercegovine da pravnim putem zaustavi gradnju Pelješkog mosta.