Piše: Mirko Lečić
U Hercegovinu je došao 1992. godine. Tada mu je bilo 25 godina. U Tvrdoš je na sebi donio mantiju. U Njemačku je otišao 2018, sa 51 godinu. Nije odnio ništa sa sobom. Na sebi je imao samo mantiju, monašku.
Nama je ostavio svojih najljepših 26 godina života, truda, volje i uložene energije. Bio je dobar pastir i duhovni otac. Dostojan Hercegovine i trona Svetog Vasilija. Sve ono za šta se trošio i stvarao ostavio je nama i našim pokoljenjima, valjda da djela sude, kako je davno rečeno.
Nije ponio Hercegovačku Gračanicu, taj lijepi spomenik Bogu i ljudima, kome se divi cijeli svijet. Podno nje, za sobom je ostavio sređeno, krasno i sveto još mnogo toga čemu se razni ljudi iz različitih svijetova klanjaju. Saborni hram u srcu Trebinja, tvrdi i svijetli Tvrdoš, stari Žitomislić, oživjele Mrkonjiće, vaskrsle Prebilovce, Svetu Trojicu u Mostaru, Rođenje Hristovo u Ljubinju, Cara Lazara u Berkovićima, Svetu Trojicu u Gacku, Svetoga Savu u Bileći, zdrave Duži, punoću Zavale, blistav Petropavlov, u Orahu Dobrićevo, stotine crkava i hramova na svakom mjestu u Hercegovini gdje je to vjerni narod htio i bio voljan sagraditi.
Kao vrijedna matica, svojim zalaganjem i snagom oživio je slavsku svijeću i molitvu u skoro pa svakom domu u Hercegovini. Hercegovina je puna mladih i dobrih sveštenika, manastiri puni monaha i monahinja. U Mostaru te nije ni strah ni sram reći da si Srbin, a u Dubrovniku možeš i smiješ slobodno raditi i stvarati.
Imao je dar i viziju. Lijepo i na ponos je nama Hercegovcima kada nas neko upita za tvrdoško vino, med, masline, Platane, Trebinje i Hercegovinu punu toga „za vidjeti“, Trebinje u kome dok šetaš čuješ desetine stranih jezika, Bodirogin kamp, Kusturicu i Moniku Beluči koji snimaju film po hercegovačkim kršima kao da nisu imali gdje drugo, Draškovićeve dvorce, fabrike i Grad sunca… Otvorene granice za pravce gdje smo sumnjali da li će se ikada više otvoriti.
Čude se vlastodršci kako mu je išlo za rukom da do podne sjedi sa svojim narodom na seoskoj slavi, popodne sa muftijom, a naveče sa biskupom… pa opet u krug. Njegova harizma plijenila je pažnju svih svjetskih i srpskih političara iz raznih stranaka koje su dolazile i nestajale sa vlasti. Skoro svaki put iz tih razgovora i susreta nastajalo je nešto lijepo po čemu smo postajali prepoznatljiviji i vrijedniji. Kad kažem „mi“, mislim na Hercegovinu.
Nažalost, nije mogao da se izbori protiv vjetrenjača, ali se čudim da još uvijek nije odustao.
Sjećam se kad je u Mrkonjićima u pozdravnoj besjedi rekao „da se često čovjek ne odmara pod drvetom kojeg je zasadio“, pa tako i on mora ići u hladnu Njemačku, a sa tugom i žaljenjem ostavlja svo drveće koje je zasadio. Šumu.
Poslije svega se pitam, da li je u redu od nas Hercegovaca da podržavamo ljude koji ga pljuju i njegovo ime razvlače po raznim medijskim lomačama? Većinom to rade oni koji nisu ni travku zasadili, a odmaraju u hladovini njegove šume.
Nećemo mu valjda zamjeriti i onu mantiju koju je odnio?
Mnogaja ljeta, vladiko!
