Američka vojna intervencija u Venecueli i zarobljavanje Nikolasa Madura otvorili su pitanje budućeg upravljanja zemljom, mogućeg otpora režima i formiranja prelazne vlasti pod snažnim uticajem Vašingtona. Analitičari ukazuju da je ključni motiv intervencije kontrola najvećih svjetskih rezervi nafte i učvršćivanje američke dominacije u zapadnoj hemisferi, uz poruku upućenu i Rusiji i Kini.
Vojni napad na Venecuelu i akciju Delti, američkih specijalnih jedinica u vojnoj bazi u Karakasu, američki predsjednik Donald Tramp pratio je uživo iz svoje vile na Floridi.
Ubrzo je sa pratiocima na svojoj društvenoj mreži podijelio i vijesti i utiske, a potom i sliku predsjednika Venecuele Nikolasa Madura, sa, kako je rekao, američkog ratnog broda „Ivo Džima“, koji ga zajedno sa suprugom Silijom Flores prevozi u Njujork, na suđenje za, kako se navodi, narkoterorizam.
Naučni saradnik Instituta za evropske studije Rajko Petrović ukazuje da je Padrino Lopes, venecuelanski ministar odbrane, poručio svim Venecuelancima da se organizuju i pruže otpor.
– Međutim, postavlja se pitanje koliko će ljudi izmučeni ekonomskim i socijalnim problemima biti uopšte motivisani za tako nešto. Šanse su male. Nevjerovatno je da su američke jedinice sprovele vrstu desanta u Karakasu i kidnapovale Madura i suprugu. To ukazuje da je u užem okruženju Madura već bilo slabih karika, odnosno figura koje su bile spremne da sarađuju sa stranim faktorom kako bi Maduro bio skinut sa vlasti – ističe Petrović.
Priprema, pozor, sad
Amerikanci su se četiri mjeseca pripremali za pomorski desant na Venecuelu i istovremeno pojačavali pritisak na tamošnju vladu. Najmanje 115 ljudi ubijeno je u američkim udarima na čamce za koje Trampova administracija tvrdi da su krijumčarili drogu. I to bez odobrenja Kongresa. Pentagon je rasporedio 10 aviona „f-35“ u Portoriku, nosač aviona „Džerald Ford“, osam ratnih brodova, uz oko 10.000 vojnika koji su već bili u regionu.
Tramp je ovlastio i Centralnu obavještajnu agenciju (CIA) da sprovodi tajne operacije u Venecueli. Kad su Delte helikopterom prevezle Madura i njegovu suprugu na američki ratni brod, Tramp je poručio da će američka vojska ostati u Venecueli dok se ne osigura miran transfer vlasti. Venecuelom će se, kako tvrdi, upravljati iz Vašingtona.
Docent Fakulteta političkih nauka u Beogradu Marko Dašić ističe da „teorijski objašnjeno, Tramp sprovodi politiku dominacije regionom koji smatra svojim zadnjim dvorištem“.
– Venecuela je poligon, primer. Bitan momenat strategije nacionalne bezbjednosti jeste činjenica da je Venecuela okarakterisana kao akter koji može biti meta i drugih aktera za ostvarivanje uticaja, koji ne pripadaju u zapadnoj hemisferi. U tim riječima možemo pročitati imena Kine i Rusije – zaključuje Dašić.
Rutama nafte
Da bi se razumela prethodna noć u Karakasu, mora se razumeti makar prethodnih 25 godina u Venecueli. Era Uga Čaveza počela je 1999. redistribucijom nacionalnog bogatstva i ponosa. Nafta je postala gorivo unutrašnje politike i spoljnopolitičkog prkosa.
U tom periodu, Venecuela se sve čvršće vezuje za alternative Zapadu – Rusiju i Kinu. Legat Madura, koga je Čavez ostavio zemlji za nasljednika prije gotovo 13 godina, mnogo je slabiji i opterećen je ekonomskom krizom, te iseljavanjem gotovo osam miliona ljudi koji su bježali od siromaštva.
Rezultate izbora iz ljeta prošle godine nisu priznali ni opozicija ni Vašington. Iako je formalni kandidat bio diplomata Edmundo Gonzales, koji je trenutno u egzilu u Španiji, njihova glavna protagonistkinja je Marija Korina Mačado, nedavno nagrađena Nobelom za mir.
U pitanju je političarka desne orijentacije, sa oreolom Madurove žrtve, koja je i prizivala američke trupe na tlu Venecuele. Petrović kaže da vjeruje da je na pomolu prelazna vlada.
– Ako Madurov režim doživi definitivan krah, odnosno ukoliko njegovi saradnici ne organizuju uspješan otpor, a mislim da u tome neće uspjeti, vjerovatno će biti formirana nekakva prelazna ili provizorna vlada. Za očekivati bi bilo da Mačado bude ta koja će preuzeti teret na sebe dok ne budu organizovani novi izbori – naglašava Petrović.
Takođe, ističe da nema nikakve sumnje kako Tramp venecuelansku naftu smatra američkom, podržavajući tezu da su Amerikanci početkom 20. vijeka omogućili njenu lakšu eksploataciju. Riječ je o najvećim rezervama na svijetu, sa više od 300 milijardi barela. Njena eksploatacija padom Madurovog režima odvijala bi se nesmetano preko kompanija smještenih u Meksičkom zalivu.
Analitičari smatraju da, ukoliko je američki predsjednik prvu godinu povratničkog mandata u Bijeloj kući zaokružio Venecuelom, za kraj bi mogao da ostavi Kubu.
