Ninoslav Milanović, najmlađi od troje djece Radivojke Milanović koju su muslimanski vojnici svirepo zaklali u srebreničkom selu Zalazje na Petrovdan prije 33 godine, izjavio je Srni da je jedini grijeh njegove majke bio to što do svog zemaljskog kraja nije dijelila ljude po imenu i vjeri, nego je kao medicinska sestra nesebično liječila sve Srebreničane.
Ninoslav je imao samo 13 godina kada je na Zlatiboru, gdje su ga roditelji sklonili od rata, čuo da se njegova majka nikada više neće vratiti.
– Bio sam kod bake i dede, maminih roditelja. Mama nije htela da izađe sa nama, ostala je u Srebrenici „zaštićena“ kao medicinska sestra od međunarodnih vojnih snaga (UNPROFOR). Čuli smo da je nestala. Život nam se pretvorio u neizvesnost, a 1995. godine smo saznali da je ubijena – ispričao je Milanović.
On je rekao da je prema pričanju svjedoka saznao da mu je majka u Srebrenicu odvedena iz Banje Guber, gdje je pomagala svakome kome je pomoć bila potrebna.
– Onda su je kamionom sa ostalima oterali u Zalazje i tamo je zaklali. Bila je rasporena po celom telu – priča Milanović i dodaje da je do porodice prvo stigla informacija da je Radu „zaklao lično Naser Orić“.
Posmrtni ostaci Rade Milanović pronađeni su na deponiji u Zalazju 2012. godine. Porodica ju je sahranila na lokalnom groblju u selu Draglice na njenom rodnom Zlatiboru, gdje uz nju počiva i suprug Dragomir, koji je preminuo prije 11 godina, piše u knjizi „Svjedočanstvo o nekažnjenom zločinu nad Srbima u Podrinju“.
– Svakog 12. jula, na dan kada je ubijena, okupimo se ovde sa porodicama. Dođe i sestra iz Livna, brat iz Požege i prisetimo se majke koju pamtimo po tome što je sve volela i što su je voleli. Bila je dobra sa muslimanima, lečila ih, davala injekcije – ispričao je Milanović.
Svjedočenja o mučenju Milanovićeve prije nego je ubijena
Medicinska sestra Radivojka Rada Milanović imala je 55 godina kada je smrt istrgla iz zagrljaja najmilijih.
Novinar Kristina Ćirković ranije je zabilježila riječi Radinog supruga Dragomira koji je isrpičao da su mu govorili da je njegovu suprugu, poslije strašnih mučenja, ubio Zulfo Tursunović iz Sućeske, zato što je, navodno, davala pogrešne injekcije bolesnicima.
U knjizi „Planirani haos“ Ibran Mustafić naveo je riječi svog rođaka koji je gledao zločin.
– Kad sam došao pred zatvor, izveli su sve zarobljene sa Zalazja i naredili mi da ih povezem prema Zalazju. Kada smo došli do deponije, naredili su mi da zaustavim i parkiram kamion. Izmakao sam se na pristojnu daljinu, ali kad sam video njihovo divljanje i kad je počelo klanje, prebledeo sam kao krpa. Kada je Zulfo niz grudi sastavio nožem bolničarku Radu, pri tom je pitajući gdje joj je radio-stanica, više nisam imao hrabrosti da to gledam. Pješke sam sa deponije došao u Srebrenicu, a oni poslije dovezli kamion, a ja sam sa kamionom nastavio kući u Potočare. Karoserija je bila sva krvava – naveo je svjedok.
Tursunović je bio major takozvane Armije BiH. Status „preživjele žrtve genocida“ stekao je kada je preživeo vojnički proboj od Srebrenice do Tuzle nakon 11. jula 1995. godine. Tursunović je umro kao slobodan čovjek u osamdesetoj godini.
Ostalo je zabilježeno i svjedočenje Mile Janjića o tome kako je Rada iz opasnog okruženja zajedno sa njim spasila Ramu Kadrića Hljebaru, o čemu je i on sam dao iskaz.
– Ta žena odvela me u svoj stan gdje sam prenoćio i ujutro me odvezla do pekare gdje sam našao svoj kamion. Ispratila me iz grada mojim autom koji sam joj dao, tako sam se vratio u selo. Čuo sam kasnije da je poginula. Teško mi je i žao zbog toga i danas što nisam imao priliku da i ja njoj pomognem i spasim je jer sam čuo da su je ubili naši – naveo je Kadrić u svjedočenju.
Napadi na Zalazje i Sase dokumentovani u Atlasu zločina
Napad muslimanskih snaga na Zalazje i Sase na Petrovdan, 12. jula 1992. godine bio je samo jedan u nizu napada na srpska sela Podrinja u kojima su mučki ubijani srpski civili, a obaveza Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica je da te zločine dokumentuje, izjavio je vršilac dužnosti direktora Centra Viktor Nuždić.
Nuždić je rekao Srni da je veliki broj Srba zarobljenih tog 12. jula u Zalazju bio odveden u Srebrenicu, a zatim ubijen i njihova tijela su pronađena 2010. godine.
On je naveo da je jedan od zarobljenih bio sudija Slobodan Ilić zbog koga je protiv ratnog komandanta muslimanskih snaga u Srebrenici Nasera Orića i vođen sudski proces pred pravosuđem BiH.
– Ovaj proces završio je sramnom oslobađajućom presudom za Orića – ukazao je Nuždić.
On je podsjetio da su za zločine u Zalazju, osim Nasera Orića, bili optuženi Izet Arifović koji je prvostepeno osuđen na 10 godina zatvora i umro, Suad Smajlović osuđen na tri godine, te Amir Salihović koji je oslobođen.
Ovom zločinu, naglasio je Nuždić, prethodilo je ubistvo narodnog poslanika Gorana Zekića u zasjedi na putu između Srebrenice i Zalazja 8. juna 1992. godine, što je bila jasna poruka Srbima u Zalazju šta im se sprema.
– Napad na Zalazje uslijedio je mjesec dana nakon ubistva Zekića i tada je ubijeno devet lica. Ovaj napad je Vojska Republike Srpske uspjela da odbije, a onda je na Petrovdan uslijedio strašan napad muslimanskih snaga – istakao je Nuždić.
Nuždić je ukazao da je obaveza Republičkog centra da sve ove zločine dokumentuje da se ne zaborave s obzirom na to da, prema mišljenju pravosudnih institucija na nivou BiH, ne zaslužuju pravdu.
On je naveo da je Republički centar u Atlasu zločina nad Srbima 1992. godine evidentirao zločin nad Srbima u Zalazju i Sasama.
Ovo su samo neki od zločina koje smo evidentirali u Atlasu. U našoj analizi tokom 1992. godine evidentirali smo 26 masovnih stratišta srpskih sela Odbrambeno-otadžbinskom ratu, već da je to nastavljena praksa iz Drugog svjetskog rata.
Tog tragičnog Petrovdana jake muslimanske snage iz Srebrenice pod komandom ratnog komandanta u Srebrenici Nasera Orića, nastavile su sistematsko i plansko etničko čišćenje Srba u ovoj i susjednoj bratunačkoj opštini započeto u aprilu te godine.
Upale su u više srpskih sela ubijajući, pljačkajući i paleći sve što su stigle.
Osim 69 ubijenih na Petrovdan 1992. godine, nestalo je i zarobljeno još 22 Srba od kojih se 10 i dalje vode kao nestali, a veliki broj je ranjen.
Nakon mučenja i zlostavljanja u srebreničkim logorima svi su ubijeni, a posmrtne ostatke njih 10 slučajno je pronašao tim za traženje nestalih iz Tuzle 10. juna 2011. godine u Zalazju, prilikom traženja muslimanskih žrtava.
Poslije više od godinu dana, ti posmrtni ostaci su identifikovani i sahranjeni 2012. godine na Petrovdan, dva su pronađena i sahranjena ranije, a za još 10 Srba nestalih tog dana i dalje se traga.
