Ministar mekog srca: Uz pjesme Duška Milunovića djeca tonu u san

35
Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija

Duška Milunovića decenijama svi znaju kao vodećeg čovjeka u Vladi Srpske zaduženog za pitanja boračko-invalidske zaštite, a od prošle godine i kao resornog ministra, ali vrlo malo ljudi zna da je on istovremeno, po duši i po peru – poeta.

Za ministrovu prilično plodonosnu karijeru pisca za djecu do juče su, praktično, znali samo njemu najbliži ljudi, mada je prvu od četiri knjige dječijih pjesama objavio još prije više od deceniju.

Dobro čuvanu „tajnu“ objelodanio je njegov kolega ministar Srđan Rajčević kada je na Tviteru objavio da su njegova djeca oduševljena Milunovićevim knjigama.

Ekskluzivno za Srpskainfo Duško Milunović otkriva da su njegov talenat i strast za pisanjem zapravo poznati samo uskorom krugu njegovih poznanika, mada knjige objavljuje pod svojim imenom.

– Malo ko povezuje pisca Duška Milunovića sa mojim likom i djelom. Čak su i neki od mojih bliskih poznanika reagovali s nevjericom kada su saznali da sam ja pisac. Sjećam se da sam, prije nego što sam objavio prvu knjigu, dao da pjesme pročita jedan moj prijatelj, a on, je nakon što ih je pročitao nekoliko, bacio knjigu na sto i rekao mi da nema šanse da sam ja to pisao – priča Milunović.

Sve četiri knjige su poezija za djecu, od kojih je prva, „Cvrčkova pjesma“, objavljena prije 10-ak godina, a uslijedile su još tri – „Da li ribe pjevaju ili samo zijevaju“, „Ljubav boje bijelo“, i „Zašto lutke ne stare“, od kojih su neke već doživjele i treće izdanje.

Sve su ujedno prilično popularne među djecom, a došle su u ruke mnogih mališana širom svijeta. Neke su prevedene i na ruski jezik, te uvrštene u antologiju srpskih pisaca za djecu, a u Srbiji i u antologiju srpskih pisaca u rasijanju. Na tekst drugih njegovih pjesama je komponovana muzika za hitove Đurđevdanskog festivala, dok su neki prozni tekstovi, koji nisu objavljivani, poslužili kao scenario za jedan nagrađeni animirani film, ali i kao tekstovi za pozorišne predstave.

– Često mi se desi da roditelji, kad saznaju da sam ja taj pisac, kažu da čitaju djeci moje knjige pred spavanje. Bila je i jedna anegdota kada sam bio u društvu bračnog para iz Njemačke. U priči je neko spomenuo da ja pišem. Onda je čovjek naglo rekao: „A ti si taj zbog kojeg ja moram svako veče da kćerki čitam pjesme“. Odgovorio sam mu šaljivo da je on kolateralna šteta, jer to obično mame čitaju – kaže Milunović.

Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija

Posebno je ponosan što su recenzije za sve njegove knjige pisale eminentna profesorka književnosti Zorica Turjačanin, koja je preminula prošle godine, te pjesnikinja Dara Sekulić, za koju smatra da je najveća živa srpska pjesnikinja.

Prije nego što je objavio poeziju za djecu, pisao je godinama za svoju dušu, neke dramske i druge tekstove. Neki od njih, koji su sada u ladicama, možda će, kaže, doći na red za objavu kada bude imao više vremena da se tome posveti. Obaveze u Vladi to, za sada, ne dozvoljavaju.

– I ovo što sam objavio je došlo na neki način spontano, kao što dolazi i sve kada je u pitanju slikarstvo, muzika ili pisanje uopšte. U suštini, podstrek mi je dala upravo pokojna Zorica Turjačanin, koja je prvi profesor književnosti za djecu u bivšoj Jugoslaviji, a mislim da je bila i naveći kritičar u toj oblasti. Jedan moj prijatelj je bio njen student i došao je na ideju da odnese tu moju poeziju da je ona pogleda. Kada joj je rekao da ima odlične pjesme i da bismo željeli da ona napiše recenziju, uzela mu je papire iz ruke i rekla mu da će ona suditi da li pjesme valjaju. Ako ne budu dobre, reći će da nema vremena, a ako budu dobre, da dođe prekosutra. I tako je i bilo. Kad je došao, dobio je tu prvu recenziju, a poslije toga je napisala recenzije i za naredne tri knjige – prisjeća se Milunović.

Sa drugom recenzentkinjom, Darom Sekulić, i danas se rado vidi i razgovara o pjesništvu.

Ljubav za književnost i pisanje rodila mu se, kaže, još u dječačkim danima, pa je pisao i tokom cjelokupnog školovanja, ali nikada nije poželio i da studira književnost. Umjesto toga, završio je potpuno suprotne nauke – narodnu odbranu, a magistrirao savremenu sociologiju.

Foto: Srđan Rajčević/Twitter

– Pisanje je, valjda, nešto što se ne uči, a ja nisam nikada ni želio da se nešto eksponiram kao pisac. Nisam čak ni član Udruženja književnika, iako ispunjavam uslove za to. Bavim se ovim svojim poslom dugo, pa mi to nije bilo važno – ističe ministar-pjesnik u prvoj ispovijesti o svojoj poetskoj strani i dječijoj duši.

Ilustracije

– Prve dvije knjige ilustrovala je jedna moja komšinica, akademska slikarka, koja je kasnije odselila i danas živi s porodicom u Kanadi. Treću sam izdao u saradnji s Udruženjem amputiraca RS, pa je ilustracije radila njihova škola slikanja, dok je četvrtu ilustrovao poznati crnogorski karikaturista Vjekoslav Bojat – kaže Milunović.