U Srebrenici se nije dogodio ni pojedinačni zločin genocida niti genocid uopšte, piše u izvještaju Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. godine, koji će sutra biti razmatran na posebnoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske.
U izvještaju se navodi da, iako Komisija ne smatra ubistva koja su se dogodila oko Srebrenice genocidom, ona uvažava činjenicu da su hiljade ljudi, uglavnom ratnih zarobljenika, ubijene na najstrašniji način i da odgovorne za ove gnusne zločine treba kazniti.
Postojao je plan Vojske Republike Srpske da preuzme kontrolu nad teritorijom same enklave Srebrenica, a takva akcija je bila od vojnog značaja iz više razloga, jer je to područje bilo pod kontrolom naoružanih brigada 28. divizije tzv. Armije Republike BiH čije je sjedište bilo u Srebrenici.
Stalno je postojala prijetnja od naoružane 28. divizije pod komandom Nasera Orića, a jasno je da te trupe nisu samo postizale vojne uspjehe, već su počinile i ratne zločine nad srpskim stanovništvom u njihovim selima.
– Upravo su direktive sedam i 7/1 VRS donijete zbog prijetećih napada od hrvatskih i muslimanskih snaga. Analizirajući direktive, postaje jasno da je napad na enklavu bio zasnovan na vojnoj nužnosti, odnosno da je glavni cilj bio potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe čime se trebalo spriječiti pojedinačno komuniciranje između ovih enklava – piše u izvještaju.
U zaključcima Komisije navodi se da nije postojala namjera da muslimani budu zarobljeni i ubijeni.
– Da je uistinu postojala demilitarizovana enklava Srebrenica pod zaštitom UN, kako je i trebalo biti, takva situacija odgovarala bi rukovodstvu Vojske Republike Srpske, s obzirom na činjenicu da bi im to omogućilo raspoređivanje vojnika na nekom drugom frontu i zasigurno ne bi planirali akciju zauzimanja Srebrenice – navodi Komisija.
Komisija tvrdi da je iz pravne perspektive važno razlikovati vojni napad na Srebrenicu od masovnih ubistava koja su uslijedila nakon napada.
– Utvrđeno je da je ultimatum koji je Ratko Mladić objavio bio u skladu sa jednogodišnjom praksom, uvedenom već u Direktivi četiri donesenoj u novembru 1992. godine, gdje je navedeno da se razoružaju vojno sposobni i naoružani muškarci, a ukoliko ne pristanu, naređeno je da budu uništeni. Masovna pogubljenja nakon 12. jula lako se mogu prihvatiti kao stravična posljedica odbijanja predaje – navedeno je u zaključnim razmatranjima.
Međunarodna komisija ukazuje da nalazi Tribunala u Hagu o genocidu neće izdržati test vremena jer je Komisija uvjerena da se zločini u Srebrenici „ne mogu smatrati genocidom prema odredbi Člana šest a Rimskog statuta u kombinaciji sa obrazloženjem da se takvo ponašanje mora dogoditi u kontekstu obrasca sličnih postupaka usmjerenih protiv te grupe ili da je to ponašanje samo po sebi moglo prouzrokovati takvo uništenje“.
– U širem smislu, od presudnog značaja za prevenciju budućih genocida je da se pojam genocida kao zločina nad zločinima ne smije razvodniti. Ako bi se taj termin tako olako koristio, kao u slučaju događaja u Srebrenici tokom jula 1995. godine, na kraju bi postao besmislen. Ako se takvo pravno razumijevanje ostvari u budućnosti, navodi o genocidu postali bi redovni saputnici svake vojske i zajednički za sve sukobe i što je najvažnije nosili bi sa sobom male posljedice – upozorava Komisija.
Komisija se bavila i brojem stradalih u srebreničkoj regiji, prvenstveno brojem ubijenih muslimana, napominjući da je do sada bilo široko prihvaćeno tumačenje da ubistvo 8.000 muslimanskih muškaraca nalikuje genocidnim zločinima koje su počinili nacisti, sistematski odvajavši Jevreje i druge manjine od ostatka stanovništva, da bi ih potom ubili.
Nalazi Komisije pokazuju da se zločin takve prirode nije dogodio, a Komisija je utvrdila da su muslimanske snage 28. divizije Armije Republike BiH unutar Srebrenice formirale vojnu kolonu sa više od 12.000 pripadnika vojske koja se probila kroz formacije srpske vojske i krenula prema muslimanskoj teritoriji.
– Napadi na ovu kolonu, koji su prouzrokovali smrt približno 4.000 do 5.000 pripadnika 28. divizije Armije Republike BiH, mogu se smatrati legitimnim vojnim akcijama. Pogubljenje 2.500 do 3.000 vojnih zatvorenika, uključujući nekoliko stotina muških civila iz baze Potočari, pored nekoliko stotina razmijenjenih vojnika, predstavlja ratni zločin. Komisija ne sumnja u zločinačku prirodu ovih ubistava – navodi se u zaključcima.
Vlada Republike Srpske podržala je ranije stavove iznesene u zaključcima izvještaja Komisije, te potvrđuje da je termin „genocid“ za Srebrenicu netačan i neprihvatljiv, te se ne može prihvatiti i Vlada tu kvalifikaciju trajno odbacuje.
Ovo se odbacuje imajući u vidu da je minimalan broj pripadnika muslimanskih snaga/ratnih zarobljenika, zarobljenih i pogubljenih, između 1.500 do 2.000, a maksimalan između 2.500 i 3.000, a od kojih je jedan broj razmijenjen, navodi se u zaključcima Vlade Republike Srpske.
Vlada je uvjerena da će jedino cjelovito i istinito sagledavanje ratnih događaja u srebreničkoj regiji, ali i u cijeloj BiH, doprinijeti jačanju povjerenja i tolerancije među narodima u BiH, konačnom pomirenju i suživotu sadašnjih i budućih generacija.
Vlada izražava svoj pijetet prema svim žrtvama i njihovim porodicama iz tragičnog sukoba u BiH, osuđuje ratne zločine počinjene na svim stranama i zahtijeva nediskriminatorsko procesuiranje svih odgovornih za ratne zločine na svim stranama.
Komisijom od 10 svjetskih eksperata predsjedavao je Izraelac Gideon Grajf. Komisija je formirana odlukom Vlade Srpske u namjeri da cjelovito sagledavanje događaja u Srebrenici i njenoj okolini doprinese jačanju povjerenja i tolerancije među narodima u BiH, konačnom pomirenju i suživotu sadašnjih i budućih generacija.
Izvještaj sa više od 1.000 strana teksta je dostupan na sajtu ove komisije incomfis-srebrenica.org, kao i na sajtu Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica.
