Povodom saopštenja reis-l-uleme islamske zajednice u BiH Huseina efendije Kavazovića, od 1. septembra 2020. godine, izdatog povodom napada na muslimane u Pljevljima u Crnoj Gori, reagovao je Dimitrije, episkop zahumsko-hercegovački i primorski.
Otvoreno pismo vladike Dimitrija:
Povodom saopštenja reis-l-uleme islamske zajednice u BiH dr Husein ef. Kavazovića, od 1.9.2020. godine, izdatog povodom napada na muslimane u Pljevljima – CG, kao episkop koji je član Episkopskog savjeta Crne Gore, ali i čija se eparhija u najvećoj mjeri nalazi na prostoru BiH, dužan sam da predočim uvaženom reisu-l-ulemi da je Episkopski savjet Crne Gore, reagovao istog dana (u 10:44 časova) saopštenjem objavljenom na sajtu Mitropolije, kao i na svim sajtovima eparhija koje djelaju u Crnoj Gori. U njemu se između ostalog kaže:
Svi ljudi su braća i sestre, jer smo svi sinovi i kćeri jednoga Boga, Tvorca svih i svega. U takvoj bratskoj i sestrinskoj ljubavi treba da provodimo i ove postizborne dane, kao, uostalom i sve dane svoga života. Nadamo se da je taj duh bratske slobode i poštovanja ono što je pobijedilo i što pobjeđuje.
Nemojmo da zaboravimo da smo svi, bez obzira na ideološko-političku, nacionalnu ili vjersku pripadnost braća i kao takvi građani ove zemlje imamo prava na svoje razlike. Sada kao nikada moramo imati na umu riječi Svetog Petra II Lovćenskog Tajnovidca koje je u oslobođenoj Crnoj Gori ponovio kralj i gospodar Nikola: „Brat je mio, ma koje vjere bio“. Nemamo, međutim, ni kao Hrišćani, ni kao civilizovani ljudi, prava da drugog mrzimo zbog toga što ima stavove drugačije od naših. Naprotiv, apostol naroda Pavle veli: „Nosite bremena jedan drugog, i tako ćete ispuniti zakon Hristov.“ (Gal. 6, 2)
Istog dana na sajtu Mitropolije (u 13:37 časova) je preneseno i saopštenje Pljevaljskog odbora za odbranu svetinja u kome se vjernici pozivaju da uvijek i u svakoj prilici budu ljudi, državni organi da rade svoj posao, te se jasno kaže da Crkva nije organizator javnih okupljanja pokrenutih poslije izborne pobjede opozicije i da su sva slavlja koja ugrožavaju mir i ravnopravnost svih ljudi, kao i međuvjersku i međunacionalnu toleranciju nepoželjna i biće jednodušno osuđena.
U popodnevnim časovima istog dana nas je zato veoma neprijatno iznenadilo obraćanje uvaženog reisa u kome je SPC oklevetana kao ona koja je sama odabrala da bude nosilac procesa u kome se eto dešavaju i nasilni incidenti i prolijeva se nevina krv. Podsjećam ef. Kavazovića da u Pljevljima nije prolivena krv (tj. niko nije ni ranjen, a kamo li izgubio život, pošto je to osnovno značenje ove jezičke sintagme) da je nosilac negativnih procesa koji se u Crnoj Gori odvijaju, a naročito u posljednjih godinu dana, dosadašnja državna vlast a ne SPC, koja je poslije donošenja diskriminatorskog Zakona o položaju crkava i vjerskih zajednica nevoljno uvučena u političku borbu. Samo iz razloga što je samo donošenje zakona bilo jedna politička i ideološka odluka, koja nije zasnovana na pravdi i pravima, koja su u svim civilizovanim državama svijeta neprikosnovena, a to su pravo na slobodno uživanje imovine, pravo na slobodu vjere i govora, pravo na jednak tretman pred zakonom i ustavom svih građana, bili vjernici ili nevjernici.
O odgovornosti i emancipovanosti crnogorskog društva, pa i same SPC u Crnoj Gori, svjedoče i današnje izjave mitropolita Amfilohija i svih političkih lidera koji su izborili izbornu pobjedu (Krivokapić), (Bečić), (Abazović), kao i mnogobrojnih pojedinaca. Tome u prilog govori i današnja slika pravoslavnih sveštenika iz Pljevalja koji su sa sloganom Ne damo svetinje, pod kojim su ustali u odbranu svojih, ovoga puta stali u zaštitu Husein-pašine džamije. Ko god je dobronamjeran, a želi da vidi u čemu se ogleda odnos SPC prema muslimanima u Crnoj Gori, prepoznaće da se ovaj najbolje očitava u današnjoj slici iz Pljevalja, nastupima njenih velikodostojnika prethodnih dana i mjeseci, kao i mirnim litijama u kojima su, rame uz rame sa pravoslavcima, učešće uzimali i pripadnici islamske vjeroispovjesti. Nesrećni nasilnički akti, koji većma liče na montirani pokušaj izazivanja međunacionalne i međuvjerske mržnje nego na autentične šovinističke ispade, o ovom odnosu pravoslavaca prema muslimanima u Crnoj Gori, nasuprot gore navedenom, ne govore ništa.
Kao čovjek koji svoju episkopsku i hrišćansku službu obavlja jednim dijelom i na prostoru Crne Gore, kao čovjek koji je rođen i pola života proveo na prostoru te države i zato poznaje tamošnje prilike, želim da uputim apel uvaženom reisu da prepusti lokalnim islamskim liderima u Crnoj Gori da kažu svoju riječ, i njome zaštite interese svoje zajednice, pošto je, želim da vjerujem, njegova današnja proizvod neznanja i neinformisanosti, a ne želje da se izazovu nove podjele i nestabilnost u crnogorskom društvu.
Podsjećam ef. Kavazovića i na poziv, njemu lično upućen, na otvaranje muslimansko-pravoslavnog dijaloga u BiH, mog prethodnika na hercegovačkoj episkopiji, vladike Grigorija, i naglašavam da je taj poziv i dalje otvoren kada je u pitanju Zahumsko-hercegovačka eparhija. Na našem lokalnom hercegovačkom nivou je ova saradnja i dijalog itekako živ i dinamičan, zahvaljujući neobičnom entuzijazmu, iskrenosti i inicijativi uvaženog mufitije mostarskog, ef. Dedovića, i čitave islamske zajednice kojoj je on na čelu. Prije samo nekoliko dana bili smo skupa na jami Čavkavici i Korićkoj jami i pokazali da dijalog i saradnja i mir imaju perspektvu, samo ako izbegnemo dnevno političke izjave i nadgornjavanja, nego, kako je to u pismu episkopa Grigorija navedeno, ako taj dijalog vodimo „bez ičijeg posredništva, ali uz saradnju i pomoć svih ljudi dobre volje. Da pozovemo u pomoć sve intelektualce, istoričare, teologe, sociologe, filosofe, pravnike, politikologe i tako redom, ne bježeći ni od jednog bolnog pitanja“.
Treba da budemo svjesni težine problema i uzvišenosti cilja kome težimo, a cilj je nelažan i iskren mir, cilj je istina, ma koliko ona bolna bila, cilj je zaustavljanje osvete, ma koliko i na kojoj strani za nju bilo argumenata, jer Gospod govori „osveta je moja“, a mi toliko puta hoćemo da činimo ono što je u Njegovim rukama, a ono što je u našim ne činimo ili, po riječima patrijarha Pavla, „ne činimo onoliko koliko možemo“!
Zbog svega ovoga sam, uvaženi efendija Kavazoviću, iznenađen kojom ste brzinom svoje pismo stavili na stolove stranih diplomata u BiH. Tvrdim da niko od mene ne bi bio srećniji da ste to pismo poslali meni, svome sabratu u BiH, pa da sva pitanja međusobno otvoreno, bratski i susjedski rješavamo. Mislim da je to jedini način na koji se postaje zrelo društvo. Vjerovatno je malo koja druga zemlja na svijetu kao naša osjetila gorčinu pozivanja drugih da rješavaju naše probleme. Želim da znate, uvaženi reise da na tom putu u meni imate najiskrenijeg, ne samo saradnika, nego i sabrata.
Nije potrebno da se prave kompromisi sa istinom ali istinu treba govoriti sa dobrom namjerom, u ljubavi. Treba kao što se to u svetim knjigama kaže – istinovati u ljubavi.
Nadajući se da ove riječi mogu doprinjeti našem zajedničkom budućem djelanju, pozdravljam vas i ostajem iskreno posvećen izgradnji mira među pravoslavnima i muslimanima (i među svima ljudima), kako u našoj zemlji, tako i svugdje gdje žive.
Dimitrije, episkop zahumsko-hercegovački i primorski
