Piše: Livijo Tomislava Marijan, grkokatolički đakon
Ovih dana gledam i slušam postove ili dobijam svakakve poruke: od kukanja kako nema liturgija, pričesti, do onih kako je Bogorodica poslala ovu ili onu poruku, kako treba moliti ovu ili onu molitvu, koja je „najjača“, „odmah djeluje“, kako su Hristos ili Majka Božja obećali ovo ili ono ako se napravi ovo ili ono, kako je taj i taj svetac vidio ovo ili ono, kako treba širiti i slati okolo neku molitvu i da će onda se dogoditi to i to. Ili molitve “Bože zaštiti MOJU porodicu“ ili „Blagoslovi MOJ narod ili NAŠU domovinu“, „Samo da MOJI najmiliji budu sigurni“ (ostali valjda neka se sami snađu).
Jevanđeljem protiv proizvodnje ateista
Prvo i osnovno mjerilo ili kriterijum naše hrišćanske vjere je Evanđelje. Ostavite se sentimentalnih instant molitvica i svetih čarobnih štapića. Čitajte Jevanđelje, to je riječ samoga Boga. Isus Hristos je živa Riječ Božja. Tamo je sve jasno rečeno i o životu i o smrti i o vjeri i o molitvi, o odnosu prema Bogu i bližnjemu. I o spasenju.
Vjerujem da svaki hrišćanin ima u kući Bibliju, ili barem Novi zavjet i psalme. Nekad je dobro ostaviti i molitvenike (na kraju krajeva napisali su ih ljudi) i jednostavno čitati i moliti iz same Riječi Božje.
Ogromna većina nas NEMA POJMA o vjeri u kojoj smo kršteni. Nikad pročitali Jevanđelje. Kao guske u magli. Stvaramo svog vlastitog boga, svoje mišljenje, svoju vlastitu religiju. I tako sablažnjavamo druge, proizvodimo ateiste. Najpre upoznaj, nauči osnove svoje vjere. Potrudi se.
Pomoć bližnjem, a ne „show program“ religioznosti
U vremenima ovakvih kriza u istoriji, sveti i veliki hrišćani nisu kukali kako ne mogu do crkve i na bogosluženje, niti tražili magične i instant formule. Ne! Nego su se maksimalno trudili pomoći i spašavati prvi i osnovni Božji Hram, a to je prema Isusu naš bližnji, a to su svi ljudi: prvo ja sam, onda bližnji oko mene, onda zajednica u kojoj živim, a onda svi ljudi na svijetu.
Sveti Jefrem Sirin je umro u Edesi (Sirija) u 4. stoljeću za vrijeme kuge brinući se o zaraženima.
Sveti Jovan Zlatousti je dao rastopiti zlatne oltare i putire da bi se nahranili gladni, podigle bolnice i pomoglo zaraženima u Carigradu za vreme epidemije.
Sveti Maksimilijan Kolbe je u Aušvicu kao svještenik tješio suzatvorenike i na kraju sam stradao u gasnoj komori jer se dobrovoljno ponudio umrijeti umjesto jednog čovjeka koji je taj dan bio određen za pogubljenje. Nije imao ni oltara, ni svijeće, ni svetih sličica, niti je u logoru služio liturgiju…
Sveta Majka Tereza je malo govorila, nije kukala i slala okolo sličice i molitvice za „hitnu pomoć“ svojih ličnih problema, svoje porodice ili svog albanskog naroda, nego je u dalekoj Kalkuti dala sve od sebe da pomaže umiruće, odbačene, gladne, bolesne. I niko od njih nije bio neposlušan građanin, niti se sukobljavao s vlastima, niti izvodio „show program“ od svoje religioznosti. Niti vikao da je ovo kazna Božja, a niti pljuvao po drugima oko sebe. Oni su služili Bogu i svome bližnjem. I dostigli svjetost. Zar smo mi veći, pametniji i bolji od njih?!
Sami smo odgovorni za nedaće svijeta
Govoriti da nas Bog kažnjava ili da je ovo vrijeme vladavine đavola je vrlo opasno i zapravo bezbožno. Kad su Isusa pitali za vrijeme Posljednjeg suda rekao je da ni on to ne zna, nego Njegov Otac, Bog. A mi kao znamo… Bog je sebe objavio prvenstveno kao ljubav i dobar Otac. A nama je prepustio slobodu da budemo kao On ili da ne budemo kao On. I dao nam je i 10 zapovijesti, i zapovijesti ljubavi i sve bitno nam rekao.
Zato smo za nedaće i nerede svoje i svijeta najprije mi sami odgovorni. Niko nam ne brani da budemo dobri, pošteni, nesebični, savjesni. To je naš problem ili naš izbor. Od pojedinaca, do društva, naroda i svijeta. Bog nas jednostavno pušta da biramo. Pa što izaberemo, to imamo. Bog uvijek s ljubavlju čeka. On gleda na naša srca i naše ponašanje, a ne ono spoljašnje. Ne naše predstave, maske.
Vjerski bredi su sredstvo a ne cilj
Mnogi su od sredstva napravili cilj, idole, idolatriju. Kad su Hebreji izašli iz egipatskog ropstva u slobodu, pa kad im je odgovornost slobode postala teška, onda su napravili zlatno tele i klanjali mu se kao Bogu. Da, lakše je i sebičnije, nego slušati zapovijesti Nevidljivoga Boga i poštovati Ga u bratu čovjeku. Bog se na to rasrdio.
Naši obredi, naše crkve i hramovi, sveti predmeti, slike, kipovi – sve su to samo sredstva do Boga, a ne sam Bog.
Bog ti je prvenstveno u srcu i duši jer si krštena duša, drugi Hristos. Gdje je danas Bog, Njegov hram, Njegov lik? U bratu bolesniku koji pati, nemoćnom starcu, u tvom ukućaninu i susjedu, tamo gdje se medicinsko osoblje bori za život ljudi koristeći talente i znanje koje im je Bog darovao, tamo gdje se policajci i vojnici trude držati red, mir i sigurnost svih… gdje god se neko trudi sačuvati dostojanstvo čovjeka koji je slika Božja.
Naša je sveta dužnost poštovati to. Hristos je rekao: „Što ste bližnjem učinili, meni ste učinili“. I to će nam biti sud, a ne molitvice koje smo ‘šerovali’, koliko svetih i sladunjavih postova smo okolo slali ili osuđivali druge kako i koliko vjeruju, kako se i za šta mole. Ako ne možemo u Crkve, na Misu ili Liturgiju, a ne možemo, onda se molimo Bogu sami, kući, u Duhu i istini, kaže Isus: „Ti se zatvori u svoju sobu i Otac tvoj koji je na nebesima vidjet će…“, kako reče Isus. Bog je dopustio u Starom zavjetu da se Izraelcima sruši hram više puta i pustio ih u progonstvo Vavilona. Imao je neku pedagogiju: i pustinja ima neku pedagogiju i smisao. I sveti oci su se povlačili u pustinje i špilje da bi sami bili s Bogom, da budu sami sa sobom, daleko od katedrala i litija tadašnjih gradova, sve zato da budu što intimnije i bliže Bogu.
Ko zna, možda je Bogu dozlogrdla naša ležerna, formalna, ritualna i često površna pobožnost, pa nam je sve to oduzeo i pozvao nas u pustinju da dođemo k sebi i pronađemo Njega. Ako ga ne nađeš u dubini svoje duše, srca, savjesti i u bližnjemu, nećeš ga naći ni u putiru na oltaru, ni u kipovima i ikonama, ni svetim vodama, ni obredima… kaže sveti Jovan Zlatousti. Pa odgovorimo na taj poziv. Povucimo se u svoju pustinju u ovo vrijeme. Isus Hristos se kao Sin Božji povukao u pustinju na post i molitvu. U samoću, daleko od Hrama u Jerusalimu. Jesmo mi bolji od njega? Možda nam je baš ovo najbolji Časni Post ikad. Ili bar najbolja šansa. Čeznimo za okupljanjem u crkvi i svetim sakramentima, ali shvatimo ovo kao čišćenje i pripremu za to. Možda nas je Bog stavio u stanje posta od bogosluženja i sakramenata jer nam želi nešto reći…?!
Sveti ne izvode „show“ mimo Boga
Zato se smirimo, stanimo na loptu i uozbiljimo. Odrastimo. Nađimo svoju pustinju. I molimo iskreno i pošteno. To neka bude naše duhovno bogosluženje, naš obred i pobožnost ovih dana. Budimo jednostavni i normalni jer Bog je jednostavan i normalan. Budimo i mi: Povucimo se barem ujutru i uveče na jutarnju i večernju molitvu, prekrstimo se, izrecimo naglas i iskreno VJEROVANJE (razmislimo o svakoj stavki i koliko vjerujemo to što govorimo), pročitajmo jedan ili više psalama svako jutro i veče, odlomak iz Jevanđelja ili Poslanica. Dobro razmislimo šta nama posebno svaka pročitana riječ govori, kako popraviti svoj život u skladu s tim, pokajmo se i donesimo neku dobru odluku za život, konkretnu i jednostavnu. Npr. „Danas ću paziti na jezik, što govorim, prije nego usta otvorim. Neću suditi, osuđivati, pametovati, navaljivati…”
Izmolimo Oče naš za sebe i za sve žive i mrtve: za sav svijet, sve ljude, za sve narode, za sve bolesne, nevoljne, za sve koji se muče u borbi protiv ove epidemije. Ne zaboravimo: molimo Oče NAŠ, a ne Oče MOJ. Prestanimo s tim „ja, ja, ja, moje, moje, moje“ psihologijom. Oprostimo svima sve i molimo Božji mir i blagoslov na svih i na sve. I onda se vratimo svojim svakodnevnim ličnim, poslovnim, porodičnim, društvenim dužnostima i to što smo molili pretočimo u stvarnost. Manje blebećimo, a više radimo. I više od toga nam ne treba. OK, ako nam je to potrebno i ako smo navikli: Upalimo svijeću pred krstom ili ikonom, zapalimo tamjan, poklonimo se na kolenima ili do zemlje, poljubimo krst.
Ali najprije sredimo svoje srce i savjest i shvatimo da to nisu magične čini s instant učinkom nego samo pomoćna sredstva da budemo dostojni Boga i da budemo kao On. A ON je svuda: u meni, oko mene, u bližnjemu.
Izmolimo Presvetu Bogorodicu i svece i anđele, da se mole s nama i za nas da sve ovo iskreno i dobro izvršimo. Ali ne izdvajajmo ih iz konteksta. I oni se klanjaju Bogu i pred njim mole, a ne lunjaju okolo i izvode svoj neki vlastiti „show“ mimo Boga, niti su oni Bog. Oni su to što jesu jer su se klanjali Bogu. Ne budimo „pametniji“ od njih jer nismo. Preporučujem vam uz psalme i Jevanđelje: Litanije Srcu Isusovu, Imena Isusova i Svih svetih. Ako išta, molite „Slava Bogu na visini“, „Tebe Boga hvalimo“, „Blaženstva“, grkokatolici još i molitve Care nebeski, Sveti Bože, Akatist, Isusovu molitvu: „Gospode Isuse Hriste, Sine Božji, pomiluj mene grešnoga“ ili „pomiluj nas grešne“.
I ne nadajmo se da su to magične formule. Radije se brinimo da to iskreno izgovorimo i živimo u skladu s onim što smo izgovorili. I ne filozofirajmo bez veze. Bog je jednostavan. Normalan. Budimo i mi. Bog nije fanatik, ni teoretičar, ni dosadnjaković.
Mi hrišćani smo mnoge sablaznili
I još nešto. Ne navaljujmo na one koji ne vjeruju. Ne osuđujmo, ne sudimo, ne zasipajmo nikoga svojim propovijedima. Nasilje i vjera ne idu skupa. Svako u slobodi svoje savjesti i svoga srca treba naći svoj put Bogu i odgovoriti na njega. Ne volimo mi više svoje bližnje nego što ih Bog voli. Svaki čovek ima svoj put, svoju ličnu istoriju, svoje rane, sumnje. Muke.
Mnogi su upravo daleko od Boga jer smo ih mi hrišćani sablaznili svojim nehrišćanskim ponašanjem.
Rekao je sveti Franjo da propovedamo stalno, ali samo ponekad i riječima. Znači živimo što vjerujemo, a manje govorimo. A najmanje prozivajmo, morališimo i sudimo. Ko smo mi da ikoga sudimo? Sud je Božji. I nama će Bog suditi. Ne za tuđe, nego naše lično ponašanje. Ostaje nam samo: ljubav, praštanje, kajanje, milosrđe i prizivanje blagoslova Božijeg na sve ljude, životinje i prirodu, cijeli kosmos. I Bog mira biće s nama!
Neka vas sve prati Božji mir i blagoslov.
