Piše: Rajko Vasić
Postaje mučno svakodnevno prisustvovati malim i eksperimentalnim scenama Srba Srpske koje je zahvatio muslimanski sokački mentalitet, a koji je podloga kalema jetrve, jetrvašenja, riječi koja vuče korijene iz staroslavenstva.
Ta mješavina sa turskim mentalitetom, inače je veoma razorna na ovim područjima, bez obzira o kojoj naciji se radi. Ona proizvodi svijet jednog sokaka. Nema vidika, nema svjetla, nema puta, nema tragova. Ovih dana.
Nepotrebno je stalno objašnjavati da nije u pitanju Milorad Dodik, već predsjednik Republike Srpske i opstanak Republike Srpske.
Nu.
Ljudi masovno funkcionišu na jednom simbolu. Njihova neupućena, nezainteresovana i neškolovana Svijest to zahtijeva. Nije u mogućstvu više. A, nije ni dužna.
Ljudima ne treba množenje i sabiranje. Samo plus i minus. Crn i bijel.
Oni koji se bave politikom, moraju da funkcionišu na širem prostoru koordinata. Dužni su. Politika je posao. Odgovornost. Znanje. Perspektiva. Oni ne mogu kao masa svakodnevnih ljudi.
Cilj Zapada, zapadne demokratije, upravo jeste izjednačavanje politike sa masovnim orgijama rijalitija, medija, kiča, poluinfirmacija, manipulacija… Zapadna demokratija je sve prilagodila tome. Cenzus, medije, obezvređivanje parlamenata, ulicu kao pozornicu demokratije, pravo na anarhiju…
Kako bi se, inače, neki Vukan pojavio u politici. Balonačelnik. I svakovrsni dupedajnik, izdajnik i nastrani sladostrasnik.
Jučer i danas, u Banjaluci, imamo sjednicu Narodne skupštine i masovni skup za podršku Republici Srpskoj.
Opozicione jetrve to pretvaraju u izvikivanje jetrvskih dosjetki, preko tarabe, na Dodika. Milorade, ovo, Milorade ono…
Normalno je da oni ne mogu da shvate da nije u pitanju Milorad. Niti mogu da shvate da su oni tu instalirani, da bi bili upotrijebljeni baš i samo za to.
Sudski proces predsjedniku Republike Srpske bio je velika šansa opozicije da izađe na nacionalnu političku scenu. Druge, ovdje, nema. Da iznese program, koji je bolji i drukčiji od tog koji ima njihov Milorad. Da se bori za Republiku Srpsku, a ne za sarajsku kotčinu. Birači bi to vidili.
Taj proces je bio veća mogućnost za opoziciju nego za vlast. Vlast mora da pazi na ono na što opozicija ne mora. Ali, oni to, jednostavno, ne mogu. Njihov glaveni lonac ima dvije-tri litre i ne može cisterna da se izlije u njega.
To je sumrak srpstva. To je još jedan poraz na našem putu.
Ne možete daleko, ni brzo, ako stalno u šestopregu imate dva-tri sipljiva konja.
