Piše: Ivan Urkov | Poskok.info
Švajcarski list Neue Zürcher Zeitung otkrio je, s onom finom zabrinutošću sarajevskog turiste kojem je neko kapnuo ajvar na kravatu, da se američka politika u Bosni i Hercegovini možda više ne vodi čistim idealizmom, ustavnom poezijom i plemenitom željom da se Balkan spasi od samoga sebe.
Prema toj analizi, Vašington više nije garant mira u BiH i regionu. Sada ga zanima biznis. Gasovodi. Auto-putevi. Energetski projekti. Veliki ugovori. Direktni dogovori sa lokalnim vlastima.
Drugim riječima, Amerikanci su, eto, napustili svetu misiju mira i zamijenili je novcem.
Zvuči dramatično. Samo što je pogrešno.
Jer biznis nije suprotnost miru. Vrlo često, biznis je temelj mira.
Naravno, ne svaki biznis. Nije svaki gasovod sveta vodica. Nije svaka američka kompanija anđeo s kacigom na glavi i tenderskom dokumentacijom pod pazuhom. I naravno da se balkanskim vlastima ne smiju tek tako dati milijarde u ruke, osim ako neko stvarno vjeruje da se vuku može povjeriti ministarstvo ovčarstva. Ali osnovna teza je kriva.
Suprotnost miru nije biznis. Suprotnost miru su dominacija, korupcija, poniženje, institucionalna prevara i stalna proizvodnja krize. Biznis može biti dio tog problema. Ali može biti i dio rješenja.
Gasovod nije samo cijev. Auto-put nije samo asfalt. Elektrana nije samo beton i turbina. To su političke činjenice. One određuju ko od koga zavisi, ko s kim trguje, kome treba stabilnost, ko gubi ratom, ko dobija saradnjom i ko više ne može zapaliti kuću jer je konačno uveo centralno grijanje. Nije romantično ni elegantno. Neće dobiti nagradu na konferenciji o evropskim vrijednostima. Ali tako mir često funkcioniše. I sam Dejtonski sporazum nije nastao na seminaru liberalne demokratije. Nisu ga pisali osjetljivi profesori u Briselu između dvije panel-rasprave. Dejton je bio hladan, tvrd, transakcioni mir. Nametnut američkom silom, vojnim pritiskom, diplomatskom ucjenom i geopolitičkim računom.
Niko ga nije volio. Svi su ga prihvatili. Zato je i zaustavio rat.
Zato je pomalo smiješna ideja da je Amerika sada izdala neku svoju čistu, nevinu i idealističku tradiciju u BiH. Američka politika u Bosni nikada nije bila humanitarni manastir. Uvijek je bila mješavina sile, interesa, NATO logike, regionalne stabilnosti, prestiža i moralnih parola koje se kasnije dodaju za televiziju. Razlika je samo u tome što Vašington danas možda otvorenije govori jezikom koji je uvijek razumio: energija, infrastruktura, ugovori, tržišta, Rusija, Kina, pravci snabdijevanja i strateški utjecaj.
To nije kraj politike. To je politika.
Pravo pitanje nije radi li Amerika biznis na Balkanu. Pravo pitanje je kakav biznis radi, pod čijim pravilima, preko kojih institucija i na čiji račun. Ako su infrastrukturni i energetski projekti transparentni, zakoniti, strateški korisni i politički uključivi, oni mogu stabilizovati BiH. Mogu smanjiti ruski uticaj. Mogu otvoriti radna mjesta. Mogu povezati krajeve. Mogu domaćim akterima dati konkretan razlog da ne ruše državu svakog četvrtka popodne za potrebe dnevnika i predizborne upotrebe. Ali, ako se isti projekti guraju privatnim dogovorima, bez tendera, bez kontrole, preko lokalnih političkih feuda i pod diplomatskim pritiskom, onda to nije mir kroz razvoj. To je korupcija s geopolitičkim naglaskom.
Tu švajcarski tekst dodiruje pravi problem. Ili iz njega izvlači pogrešan zaključak. Problem nije biznis. Problem je biznis bez prava.
Problem nije što neko želi graditi gasovod. Problem je ako gasovod postane prečica oko institucija, oko ustavne ravnoteže, oko javnosti i oko ljudi koji će sa posljedicama tog projekta živjeti dugo nakon što diplomati promijene adresu, a konzultanti pošalju fakture.
Ima tu još nešto komično.
Evropa se u toj priči pojavljuje kao nevini čuvar pravila, poretka i institucija. Kao da je evropsko-međunarodni pristup BiH bio veličanstven uspjeh, pa ga sada kvare grubi Amerikanci sa svojim transakcionim metodama.
A što je ta politika proizvela nakon trideset godina? Zemlju koja se i dalje ne može dogovoriti oko osnovnih političkih pravila. Državu kojoj i dalje treba strani zvaničnik sa kolonijalnim ovlašćenjima. Političku klasu koja je naučena da ne pregovara međusobno, nego da obilazi ambasade. Ustavni sistem koji se stalno popravlja izvana, pa ga niko iznutra nikada ne doživi kao svoj. Društvo u kojem se svaka kriza rješava čekanjem da neko izvana izda saopštenje, nametne odluku ili izrazi duboku zabrinutost. A duboka zabrinutost je, znamo, najbeskorisniji oblik kiseonika u međunarodnoj politici. Ako je to mir, onda tu riječ treba hitno poslati na ljekarski pregled.
OHR je trebalo da čuva Dejton. Prečesto ga je prepravljao. Nametao je odluke, mijenjao političke odnose, dirao izborna pravila i sve to nazivao funkcionalnošću.
Ali država koja funkcioniše samo kad strani administrator pritisne dugme nije funkcionalna država. To je pacijent priključen na međunarodne aparate, dok se oko kreveta svi svađaju čija je bolnica. I upravo taj dio pristojne evropske analize najčešće preskaču.
Bosna i Hercegovina nije nestabilna zato što neko želi graditi gasovod. Nestabilna je zato što temeljna politička pitanja nisu riješena.
Ko koga predstavlja? Ko koga bira?
Što stvarno znači konstitutivna jednakopravnost? Može li se jednom narodu govoriti da je ustavno jednakopravan, a onda dopustiti da mu drugi biraju predstavnike?
Može li država opstati ako joj ustav govori jedno, izborni zakon proizvodi drugo, a strani zvaničnici taj nered zovu napretkom? Nijedan gasovod to neće riješiti. Ali neće ni visoki predstavnik.
Evropske integracije mogu pomoći BiH samo ako znače vladavinu prava, stvarnu jednakopravnost, institucionalnu odgovornost i transparentne javne projekte. Ako znače još dvadeset godina izvještaja, uslova, panela, zabrinutosti i kontrolisane stagnacije, onda to nije strategija. To je birokratska anestezija.
Amerikanci se možda zaista kreću prema grubljoj, transakcionoj politici. To treba gledati otvorenih očiju. Strateški projekti mogu postati politički mito. Energija može postati ucjena. Infrastruktura može postati sistem nagrađivanja poslušnih lokalnih lidera. Biznis može postati drugo ime za pljačku države sa međunarodnim pečatom.
Ali nemojmo se praviti da je stari model radio samo zato što je imao ljepši rječnik. Balkan se naslušao rječnika.
Pomirenje. Stabilizacija. Funkcionalnost. Vlasništvo nad procesom. Evroatlantska perspektiva. Reformski zamah. Jačanje institucija. Sve moguće riječi koje su ikada izmišljene da neuspjeh zvuči kao kvartalni izvještaj. Ono što Balkan nije dobio jest politički poredak u kojem se interesi otvoreno uravnotežuju, prava ozbiljno štite, narodi ne ponižavaju, građani ne tretiraju kao dekoracija, a privredni razvoj veže uz ustavnu iskrenost.
Zato pitanje nije mora li BiH birati između američkog biznisa i evropskog mira. Pitanje je može li BiH ikada dobiti politiku u kojoj biznis služi miru, pravo kontroliše biznis, a mir više ne zavisi od toga u kojoj je ambasadi toga jutra bila jača kafa.
Biznis bez prava je pljačka. Pravo bez ekonomskog života je seminar. A Bosna i Hercegovina predugo živi u seminaru.
