Na suđenju optuženima za zločine nad Srbima na području Foče, Višegrada i Čajniča, svjedok Tužilaštva BiH Ivana Tupeša ispričala je kako je tokom napada muslimanskih snaga na Čajniče 14. februara 1993. godine njen djed ubijen, dok je ona kao sedmogodišnja djevojčica ranjena, a potom sa majkom zarobljena i odvedena u Goražde.
Ona je posvjedočila da je, kada su muslimanske snage napale selo Šapiće, sa majkom i još nekoliko žena i djece bježala šumom u selo Trojani blizu granice sa Crnom Gorom, gdje su na njih pucali pripadnici takozvane Armije BiH.
Tupeša je objasnila da su bježali prema Šumskom gazdinstvu u Trojanima gdje je njen djed Božo Dačević radio kao šumar.
– Deda me je uzeo u naručje kada su zapucali i ja sam ranjena u noge, a on je ubijen ispred mene – ispričala je Tupeša i dodala da su im prišli vojnici u crnoj i maskirnoj uniformi sa maskama preko lica koji su razgovarali o tome šta će sa „četničkim djetetom“.
Ona je ispričala da su je vojnici na nosilima nosili jedan dio puta, a da su potom zarobljene Čedu Popovića, Njegoša i Branu Mašića natjerali da je nose do mjesta Sadbe, gdje su ih stavili u neki kombi i odvezli za Goražde.
– Popisao nas je strani Crveni krst i bila sam u bolnici dva i po mjeseca. Majka je bila sa mnom i povremeno su je odvodili na neka ispitivanja i vraćali – navela je Tupeša i dodala da je nakon bolničkog liječenja provela još mjesec dana u zgradi ZOIL-a u Goraždu.
Tužilac Dževad Muratbegović uložio je danas kao materijalne dokaze medicinsku dokumentaciju svjedoka, koja se nakon razmjene liječila u Igalu.
Na današnjem ročištu svjedočila je i Dana Mašić, koja je govorila o tome kako je tokom napada muslimnskih snaga ubijen njen maloljetni sin Željko i jetrva Dušanka Mašić.
Ona je ispričala da je napad na selo Šapići počeo 14. februra 1993. godine i da su tada četiri žene iz njene kuće, pet djevojčica i njen maloljetni sin Željko krenuli prema selu Trojani.
Stvari za djecu su, kako je rekla, spakovali na konja kojeg je vodila njena svekrva a sin joj je imao automat „šmajser“.
– U jednom momentu su zapucali na nas i pogođeni su Željko i Dušanka. Ne znam da li je Željko zapucao iz „šmajsera“ koji sam ja uzela kada nam je prilazio vojnik u crnoj uniformi sa maskom. „Šmajser“ je zakovao, a taj vojnik je pobjegao. Tada sam i ja ranjena u glavu – ispričala je Mašićeva.
Ona je navela da joj je kćerka Zoranka ranjena u preponu, a da je nakon pucnjave tražila kćerku Milanku.
Mašićeva je rekla da je na dan kada joj je sahranjen sin u Čajniču bilo 13 sahrana stradalih u napadu.
Tužilac je kao materijalne dokaze uložio i medicinsku dokumentaciju Dane Mašić.
Na današnjem ročištu svjedočio je i Dane Dačević na okolnosti stradanja njegovih roditelja Bože i Stanojke, koji su u vrijeme napada na Čajniče živjeli u Ponikvama.
Dačević je ispričao da je u vrijeme napada živio u Novom Sadu, te da je putem radio-amatera čuo za napad 14. februara.
On je naveo da je tada saznao da su mu ubijeni roditelji, da su poginuli Trifko Dačević, Dušanka i Željko Mašić, Stevo i Vučko Kovačević, a da mu je zarobljena sestra Polka Mašić sa djetetom.
Dačević je ispričao da je kasnije razgovarao sa Krstom Danilovićem, koji je vidio tijela ubijenih Srba i koji mu je rekao da mu je majka pogođenja u stomak i glavu, da mu je otac imao četiri prostrelne rane i da su mu od udara tupim dijelom sjekire u potiljak ispale oči.
On je rekao i da mu je sestra kada je razmijenjena imala vaške i 30 kilograma.
Tužilac Dževad Muratbegović je na današnjem ročištu uložio materijalni dokaz video-snimak priloga SRT o napadu na Čajniče od 23. februara 1993. godine u kojem se vidi izmasakrirani dječak.
Za zločine počinjene nad Srbima na području Foče, Višegrada i Čajniča od avgusta 1992. do februara 1993. godine optuženi su Ferid Buljubašić, Ahmed Sejdić, Rašid Sobo, Ševko Glušac, Zakir Jamak, Bahrudin Muhić, Adem Fehrić, Mustafa Poljo, Enver Kustura, Muhamed Liska, Sakib Čakar, Izet Sejdić i Munir Nalo, nekadašnji komandanti i pripadnici Armije BiH.
Naredno ročište zakazano je za 29. septembar.
