
Piše: Ognjen Tadić za banjaluka.net
Političkom aktivu Republike Srpske neposredno i cjelokupnoj javnosti Republike Srpske putem direktnog TV prenosa juče se obratio general Majkl Flin. Da bi se jasno vrednovala ova posjeta Banjoj Luci, treba istaći da je on, osim što je bio višegodišnji direktor vojne obavještajne službe Sjedinjenih Američkih Država, bio i na poziciji savjetnika za nacionalnu bezbjednost predsjednika SAD Donalda Trampa. Tokom više od sedam decenija postojanja te aktivne funkcije, na njoj su se nalazili Henri Kisindžer, Zbignjev Bžežinski, general Majkl Pauel, Kondoliza Rajs i drugi, a danas je obavlja planetarno poznati Marko Rubio, koji je istovremeno i državni sekretar SAD.
Odgovarajući na pitanje predsjednika Milorada Dodika, koje se odnosilo na potencijalnu islamizaciju Evrope i posljedice toga na evropski prostor, uključujući i Balkan, general Flin je, pozivajući se na svoje proučavanje islama i profesionalno iskustvo u borbi protiv terorizma, nedosmisleno odgovorio: „Islam nije religija. U pitanju je politička filozofija“. Osim toga, takođe krajnje nedvosmisleno, general Flin je saopštio: „Ova bitka je globalna i oduvijek je bila, zbog onog sa čim se suočavamo, zbog islamizacije i ponovnog pojavljivanja Osmanskog carstva“.
Prije 805 godina, na saboru u Žiči, kao najviši kanon srpske crkve usvojeno je Zakonopravilo Svetog Save. U vezi sa islamom i opasnostima koje dolaze sa njegovim političkim posljedicama vezanim za njegovo širenje, u Zakonopravilu Sveti Sava saopštio nam je manje-više isto što nam je juče u Banjoj Luci saopštio general Flin.
U proteklih više od osam vijekova, između ostalog, islam se na osmanlijskom maču proširio na naše prostore, 271 godinu nakon usvajanja Zakonopravila otkrivena je Amerika, 555 godina nakon Zakonopravila proglašena je Deklaracija o nezavisnosti SAD, 774 godine nakon Zakonopravila NATO je bombardovao Republiku Srpsku, koja je, između ostalog, nastala kao odgovor na pokušaj ostvarivanja Islamske deklaracije Alije Izetbegovića i programa stvaranja dominantno muslimanske države u Jugoistočnoj Evropi.
Republika Srpska, kao realno mala politička zajednica, teško može očekivati direktno izvinjenje SAD zbog nepravde koja joj je učinjena. Uostalom, mnogo značajniji od izvinjenja je potpis SAD-a na Dejtonskom mirovnom sporazumu, kojim je Republika Srpska dobila priznanje svoje borbe i državno-pravni status. General Flin, kao pripadnik establišmenta i Kisindžerov kolega po funkciji, učinio je isto ono što je učinio i Kisindžer svojom čuvenom izjavom koja glasi: „Mi se ponašamo kao da pokušavamo da natjeramo Srbe da se vrate u mitsku Bosnu, koja nikada u istoriji nije postojala. Ne postoji bosanski jezik. Ne postoji bosanska kultura. Bosna je administrativna jedinica koja sadrži Hrvate, muslimane i Srbe, vještački stvorena kao pod-dio Jugoslavije, koju su Zapadne sile glupo priznale kao državu 1991. godine. Da ste pogledali srpsku istoriju, 600 godina su se borili da ne budu pod dominacijom muslimana. I zašto bi SAD trebalo da prekrše sopstveni princip samoopredjeljenja i da ih bombarduju? Zašto ih naši mediji nazivaju separatisti Srbi? Od čega se odvajaju, a da je to ikada postojalo?“. Nota bene, dvojica bivših savjetnika za nacionalnu bezbjednost SAD, general Flin i Kisindžer, jasno su javno poručili da SAD ne trebaju onemogućavati Republiku Srpske da donese odluku o samoopredjeljenju.
Zajedništvo
Zanimljivo je da general Flin zaključuje da je za nacionalno samoopredjeljenje zapravo najvažnije što veće nacionalno jedinstvo. Ideja o nacionalnom jedinstvu suštinski je ideja sloge, koju više od osam vijekova u našem narodnom sjećanju i istoriografiji povezujemo sa Svetim Savom, tj. sa njegovom ulogom u mirenju zavađene braće. I zaista, sve ovo vrijeme na toj ideji održali su se i nacionalne interesi i nacionalne vrijednosti našeg naroda. To je, što bi se modernim politčkim jezikom danas reklo, politička platforma koja traje i daje rezultate.
Nesumnjivo je da prijetnja o kojoj je juče govorio general Flin, a o kojoj je prije osam vijekova govorio Sveti Sava, neće nestati ni nakon Rike lava, kao što nije nestala ni nakon mnoštva prethodnih akcija i ratova. Ipak, bez obzira na više nego hiljadugodišnju zadatost sukoba civilizacija, nesumnjivo je da svaki narod mora donositi odluke koje su najbolje po njega u aktuelnom trenutku. Za najvažnije odluke sigurno je potrebno zajediništvo.
S jasnim uvidom u političke odnose i nesumnjivom anticipacijom koja će očekivano uskoro otvoriti i pitanje položaja Turske u regiji, politička zajednica Republike Srpske ponašaće se krajnje neodgovorno ukoliko ne učini sve što je potrebno kako bi obezbijedila što veće zajedništvo radi najmanje pet ciljeva.
Prvo, radi zajedničkog suprostavljanje uzurpaciji funkcije visokog predstavnika za BiH od strane Kristijana Šmita, što uključuje i eliminisanje dejstva njegovih odluka, kao i zajednički doprinos prestanku mandata visokog predstavnika.
Drugo, radi zajedničkog doprinosa pokušaju povratka na izvorna načela Dejtonskog mirovnog sporazuma i odbrane domaćih ustavnih poredaka, odnosno, u slučaju da ostale strane u BiH nastave s kršenjem Sporazuma, zajedničkog učešća, u dogledno vrijeme, u donošenju odluke u Republici Srpskoj o tome šta Republika Srpska treba da definiše kao alternativu, a što uključuje i pravo na samostalan povratak na dejtonski stepen njene samostalnosti ili odluku o potpunoj samostalnosti usljed ocjene da političko Sarajevo trajno nije u stanju ili ne želi da poštuje Dejtonski mirovni sporazum.
Treće, radi zajedničkog doprinosa donošenju institucionalnih odluka koje Republiku Srpsku na međunarodnoj sceni promovišu kao republiku vrijednu poštovanja i međunarodnog priznanja da je sposobna da postoji samostalno kao suverena, slobodna, demokratska, pravna, ekonomski održiva i socijalno odgovorna državno-pravna zajednica.
Četvrto, radi zajedničkog doprinosa izgradnji proizvodne nacionalne kulture u Republici Srpskoj putem istovremenog obuzdavanja iscrpljujućih neproduktivnih političkih sukoba i razvijanja društvene predanosti produktivnom radu, obrazovanju, zdravlju i uvećavanju nacionalne imovine.
I peto, radi zajedničke stalne i nedvosmislene podrške odgovornom i zakonitom radu u institucijama Republike Srpske, transparentnom raspolaganju novcem i imovinom, kao i zakonitom radu pravosudnih, policijskih, poreskih i kontrolnih organa.
Od nas se ne očekuje da učestvujemo u Rici lava kao vojnici, ali se očekuje da ovdje gdje živimo uspostavimo trajan sistem koji održava i štiti vrijednosti i interese čije su ispravnosti izgleda postali svjesni i oni koji to nisu bili devedesetih godina prošlog vijeka.
Radi, pa ćeš imati
I za kraj ovog osvrta podsjetiću na jednu priču pod naslovom „Radi, pa ćeš imati“, koja se po narodnom predanju povezuje sa Svetim Savom.
Sveti Sava, putujući, dođe u jedno selo gdje je, po svome običaju, poučavao narod. Pa će tako reći: „Ove godine biće velika nerodica. Rodiće, ama će grad sve satrti“. I Sveti Sava ode dalje. Neki seljaci stanu govoriti: „Kad nam svetitelj reče da će biti nerodica, nećemo ništa ni sijati. A i zašto bismo sijali i mučili se kad nećemo nikakve vajde vidjeti? Ono sjemena nek nam se bar u nevolji nađe“. Drugi će opet govoriti: „Božja je volja! Pa i ako bude nerodice, Bog je tako naredio. Mi ćemo zasijati kao i dosad, pa šta Bog da“.
I zaista, te godine pade veliki grad i satra mnoge usjeve. Onima koji su bili zasijali grad je satrao veliki dio, ali ovdje malo, ondje malo, ipak sabraše toliko da se mogu prehraniti dok ne stasa novi rod. Onima koji nisu ništa zasijali teklo je nešto stare hrane, ali nije doteklo, pa tako ostaše bez igdje ičega.
U tom naiđe i Sveti Sava, pa kad saznade šta su ovi drugi uradili, reče im: „Braćo, ako sam vam kazao da će biti grada, nisam vam kazao da ne radite, jer je opet sve u Božjoj ruci. Radi, pa ćeš imati!“.
E tako. Oni koji se pozivaju na to da zbog loših odnosa u svijetu treba samo čuvati ovo što nam je od Dejtonskog mirovnog sporazuma ostalo moraju znati da nam neće biti dovoljno da bi nam doteklo do neke bolje godine. To što imamo moramo posijati, pa „ovdje malo, ondje malo“ nakupiće se da nam pretekne. Uostalo, sve je u Božijoj ruci. „Radi, pa ćeš imati“.














































