Tragedija porodice Ljubomira Mlađenovića iz Ježestice kod Bratunca poslije pokolja u Drugom svjetskom ratu ponovila se 1992. godine, kada su mu muslimanski ekstremisti ubili suprugu Savku i sinove Dragana i Anđelka kojem su odsjekli glavu i odnijeli je kao „trofej“ Naseru Oriću, a očevici za to optužuju Kemala Mehmedovića.
Mehmedović, koji je iz srebreničkog sela Pale, odsjekao je glavu zarobljenom Anđelku pred njegovom majkom Savkom koju je primorao da to gleda, a potom i nju ubio. Savkini posmrtni ostaci pronađeni su u obližnjoj šumi. Troje Mlađenovića ubijeni su 8. avgusta 1992. godine sa još šestoro srpskih civila Ježestici.
O monstruoznosti zločina govori i činjenica da je Anđelkovu glavu Mehmedović odnio u Srebrenicu, gdje su je muslimani šutirali kao loptu, a onda je vezao za automobil i vozio srebreničkim ulicama kao „trofej“, pozivajući građane da vide kako izgleda „četnička glava“.
Mehmedovića je nedavno privela policija u Austriji, gdje živi više od dvije decenije. On je pušten nakon saslušanja, a tužilaštvo je pokrenulo istragu.
Ivanka Mlađenović, supruga ubijenog Anđelka koja je ostala sa petomjesečnom kćerkom Ankom nakon ovog zločina, kaže da je ogorčena na međunarodno i pravosuđe BiH, jer niko nije procesuiran za monstruozna ubistva ljudi iz ovog sela i varvarsko odsijecanje glave njenom mužu.
– Više ne očekujemo pravdu od pravosuđa BiH, ali vjerujemo da će zločince stići i već stiže Božija pravda – ističe Ivanka.
Ona je kaže da nikada neće zaboraviti svoje najmilije, da se u ovom selu njeguje kultura sjećanja i mlađima prenosi kakva stradanja i žrtve je podnijelo ovo srpsko selo u ratovima u 20. vijeku, koje se nikad nije demografski oporavilo, piše u knjizi „Svjedočanstvo o nekažnjenom zločinu nad Srbima u Podrinju“.
Nenad Mlađenović, sin ubijenog Dragana, rekao je Srni da svake godine prisustvuje parostosu i odavanju počasti žrtvama i da je razočaran radom pravosuđa BiH, kao i Haškog tribunala.
– Meni i bratu ništa ne treba, ali ne smijemo zaboraviti oca, strica, baku i ostale nevino ubijene. Očekujemo pravdu za mučenja i svirepa ubistva naših najmilijih. Oni nikoga nisu napadali i niko ne odgovara za njihova stradanja – rekao je Nenad Mlađenović, Ljubomirov unuk.
Dvostruka tragedija porodice Mlađenović u dva rata
Kompletna porodica Ljubomira Mlađenovića ubijena je u Drugom svjetskom ratu. Ljubomir se ponovo oženio i formirao porodicu koja je stradala od potomaka istog nekažnjenog neprijatelja 8. avgusta 1992. godine, kada su pripadinci takozvane Armije BiH upali u selo. Savka, Dragan i Anđelko Mlađenović su među ukupno devet žitelja Ježestice koje su muslimanski vojnici tada ubili, a selo opljačkali i popalili.
U ovom bratunačkom selu muslimanske snage tokom posljednjeg rata ubile su ukupno 39 srpskih civila, među kojima i osam žena. Ježestica je stradala i tokom Drugog svjetskog rata, kada su komšije muslimani ubili 162 pripadnika srpskog naroda, od kojih samo nekoliko vojnika. Za zločine počinjen u oba rata nad Srbima niko nije odgovarao.
Da je riječ o kontinuitetu srpskog stradanja, ponavljanju istorije i neprekidnim nastojanjima muslimana da zatru sve srpsko na ovom prostoru, najbolje svjedoči dvostruka tragedija Ljubomira Mlađenovića kako 1942. tako i 1992. godine.
U napadu muslimanskih zlikovaca integrisanih u fašističke ustaške jedinice na srpsko selo Ježesticu 1942. godine pobijeni su skoro svi mještani – djeca, žene, starci, odnosno 161 srpska žrtva.
Ljubomiru Mlađenoviću su 1942. godine na kućnom pragu ubijeni otac, majka, trogodišnja kćerka Jela i supruga, koja je bila u drugom stanju. Nju su trudnu zvjerski mučili, pa rasporili, muslimani, prve komšije iz Bratunca i Srebrenice.
Ubijeni su i njegov brat Petar Mlađenović, njegova supruga i njihove četiri kćeri. Ljubomira su zarobili i odveli u logor, odakle se vratio tek poslije Drugog svjetskog rata. Počinioci ovog monstruoznog zločina ostali su nekažnjeni.
U genocidu koji su od 1941. do 1945. godine u Podrinju počinili muslimani iz Srebrenice i Bratunca, kao pripadnici ustaških jedinica, ubijeno je najmanje 6.469 Srba, među kojima i oko 400 djece, navodi se u dokumentima o stradanju Srba u 20. vijeku.
Ljubomir, tada mladića od 23 godine, u jednom danu je ostao bez čitave porodice. Ipak, nakon izvjesnog vremena i završetka Drugog svjetskog rata Ljubomir se ponovo oženio i sa suprugom Savkom dobio šestoro djece – četiri sina i dvije kćerke.
Nakon tačno 50 godina, zločin se ponovio na istom mjestu. Tragedija porodice Mlađenović ponovo počinje 12. jula 1992. godine kada je Ljubomir teško ranjen dok je radio na njivi.
Ranili su ga muslimanski ekstremisti iz Srebrenice, pod komandom Nasera Orića, koji su na veliki pravoslavni praznik Petrovdan, 12. jula, 1992. godine krenuli u krvavi pohod kako bi dovršili ono što su njihovi preci započeli.
Ljubomir, njegova supruga Savka, njihov sin Dragan i obezglavljeno tijelo sina Anđelka sahranjeni su na bratunačkom groblju. Anđelkova supruga Ivanka i kćerka Anka i danas tragaju za njegovom glavom.
Srpski narod u Podrinju žrtva višedecenijskog genocida
Ako bi se koristili definicijama i terminologijom Haškog tribunala, porodica Mlađenović i srpski narod u Podrinju su žrtve višedecenijskog zločinačkog poduhvata, odnosno genocida.
Njemačke formacije su u Drugom svjetskom ratu uvijek pomagali lokalni muslimani, a u posljednjem ratu u BiH nastavili su to samostalno da čine nemajući nikakvog obzira prema srpskim žrtvama.
Isti odnos i politika vladaju još od izbijanja Prvog svjetskog rata, samo što se danas koriste različita sredstva i metode njenog sprovođenja. Međutim, isti je i cilj te politike – optuživanje Srba i nestanak srpskog naroda sa lijeve strane Drine po svaku cijenu.
Počinioci zločina nad srpskim narodom u srednjem Podrinju danas se slobodno kreću ovim prostorima i prkose, pokazujući da za njihova nedjela nema ni suda ni pravde.
